From God Bless To Godless

Usuđujemo se pretpostaviti da značajan broj tzv. muslimana nije upoznat sa nekim nadasve zanimljivim činjenicama svoje vjere. Jedna od takvih stvari je sigurno namaz. Drugi islamski šart, obaveza svakodnevnog klanjanja Allahu. Ono o čemu konkretno želimo nešto više reći je sam broj namaza koje je dnevno neophodno klanjati. No, prije toga zanimljivo je primjetiti sljedeće: u čitavom Kur'anu, kao savršenoj Allahovoj knjizi koja sadrži upute za najbolji život, nema ajeta koji govori o načinu klanjanja namaza. Dakle, u 114 sura koliko ih Kur'an sadrži Allah nije našao mjesta za napisati svojim robovima jasne i precizne (i kratke) upute za klanjanje namaza. Pri tome bi to, na jedvite jade, imalo nekog smisla da ne govorimo o jednom od islamskih šarta. No, situacija je takva kakva je i tu se ne može ništa napraviti. Pa ipak ne treba ni pretjerivati, za svakodnevni život je zapravo važnije da u Kur'anu imamo ajete o tome kako će žena Muhammedovog omraženog amidže koja spletkari, goriti u paklu; imamo ajete o tome kako neki "skeptici" traže od Muhammeda da učini čuda, a on to ne može, pa nalazi kojekakva idiotska opravdanja; imamo i ajete o tome kako postupati sa svojim robovima itd...Da, to su jasno stvari koje svakoga od nas dan i noć opterećavaju i sva sreća imamo Kur'an da pročitamo rješenja za svoje probleme.

Vratimo se sada nazad na glavnu temu. Isra i Miradž su dva dijela putovanja koje je Muhammed imao u jednoj noći, oko 621 god.. Mnogi islamski učenjaci smatraju da se to putovanje dogodilo fizički, dakle i dušom i tijelom, dok drugi smatraju da se desio samo kao duhovno putovanje. Ukratko je to putovanje opisano u Kur’anu u suri koja nosi naziv Al-Isra (noćno putovanje). (wikipedia.org)

Zašto ovo spominjemo? Pa, ne ulazeći u samu apsurdnost i komičnost priče, jedan njen dio još davno je "zagolicao" autore ovog bloga, a nadamo se da će sada takav slučaj biti i sa čitaocima ovog teksta. Naime, tokom drugog dijela spomenutog putovanja, desio se ključni događaj nakon kojeg je klanjanje namaza postala svakodnevna obaveza muslimana. Muhammed je odveden na putovanje kroz sedam nebesa. Na svakom od njih je pričao i susreo se sa nekim od prijašnjih poslanika kao što su : Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije) i Isa (Isus), a zatim ga je Džibril odveo do božijeg prijestolja (Arš) gdje se Muhammed susreo sa Allahom.

Taj susret sa Allahom ostat će veoma značajan u historiji Islama. Naime, Allah je Muhammedu tokom tog "susreta" objasnio novu naredbu. Naredba se sastojala u tome da ljudi od sada moraju da klanjaju, 50 puta dnevno. Muhammed je to prihvatio bez pogovora uzdajući se u onu poznatu "Allah najbolje zna". Ipak, nakon što je krenuo nazad, sreo je Mojsija. Ovaj ga je pitao šta mu je Allah rekao, a Muhammed je odgovorio. Mojsije je zatim objasnio Muhammedu da njegov narod klanjanje namaza 50 puta dnevno zasigurno neće moći podnijeti (Mojsije pametuje, treba upitati narod šta o tome misli, op.a) i da bi Muhammed trebao otići zatražiti od Allaha smanjenje zahtjeva. Muhammed je to učinio i Allah je pristao smanjiti broj. No, Mojsije je opet nekoliko puta, nakon nekoliko Allahovih pristanaka na smanjenje, uporno nastavljao uvjeravati Muhammeda da broj treba smanjiti. Ipak, nakon što su došli do cifre 5, Muhammed je priznao da više nema smisla i da ga je sramota ići ponovo (nakon ko zna koliko puta). I tako, zahvaljujući drskom Mojsiju i pregovaračkim sposobnostima Muhammeda, današnji muslimani ne moraju klanjati namaz 50 puta dnevno, već samo 5. Na koji način je moguće to da je svemoćni Allah pristajao nekoliko puta na ispravljanje svoje prethodno donesene odluke, to vjerovatno niko ne smije pitati.

Ova priča obiluje, ne samo apsurdnim nego i samodestruktivnim elementima po čitavu islamsku religiju. Jedno pitanje koje se odmah nameće je, kako je moguće da su svi Poslanici od nastanka svijeta bili muslimani? Ako je klanjanje 5 dnevnih namaza jedna od najvažnijih obaveza svakog muslimana, onda je jasno da ti Poslanici sigurno nisu bili muslimani kakve danas imamo, odnosno kakve imamo od pojave Muhammeda. Što je još gore, nije rijetkost u nekim bajkama o tim Poslanicima čuti da su klanjali namaz Allahu, iako je potpuno jasno da o namazu nije bilo riječi sve do Muhammedove posjete svevišnjem. Naravno, ne treba zaboraviti da nam ova priča nudi jedan veoma lijep primjer kako je Muhammed manipulisao svojim naivnim sljedbenicima, jer je ovom pričom za njih dobio efekat zadovoljstva koje su oni sigurno morali osjetiti shvativši da su spašeni muke klanjanja 50 namaza. Prema tih 50, ovih 5 je gotovo zanemarivo.

Jasno, najzanimljiviji dio ove priče je sam proces pregovaranja sa Allahom. Muhammed je nekoliko puta mijenjao odluku Allaha, tog savršenog bića koje sve zna i sve može. Muhammed je uspio pregovarati sa sveznajućim Allahom. Svaka čast Muhammede!

Nikada prije nismo imali post bez teksta kojeg bi sami pisali, ali ovaj će to biti. Pogledajte ovaj kratki video da saznate kako su muslimani tolerantni, kako priznaju UN-ovu konvenciju o ljudskim pravima, te kako u vjeru nema prisile. Zanimljiva i prepoznatljivo ksenofobična retorika "doktora za Islam".

U komentaru na članak koji sam postavio na jednu arapsku stranicu, Wafa Sultan (o kojoj će biti riječi op.p.) je povukla događaj vezan za svoju nepismenu majku. Jedan prijatelj, Iranac se njenoj majki obratio na standardnom arapskom, ali gospođa nije razumjela ni riječi. On je bio šokiran i pitao je:"Kako ona razumije vijesti na TV-u i radiu (koji koriste standardni arapski)?" Wafa je odgovorila, "I ne razumije". Čovjek je zaključio da je sirota gospođa, ne samo zarobljena unutar zidova nepismenosti, nego je i potpuno isključena od svijeta, ne zna šta se vani sve događa. Koristiti maternji jezik je temeljno ljudsko pravo. UN-ov "grant" jasno daje do znanja da svaki čovjek ima pravo da koristi maternji jezik, ili barem jedan koji je sličan tom. Kurdima npr., ovo pravo je nijekano desetljećima, a nama Arapima i danas. Mi smo fokusirani na upotrebu drugog jezika. Muslimanske religijske zajednice i pan-arabisti insistiraju na očuvanju standardnog arapskog kao oficijelnog jezika iz religijskih i političkih razloga. Religijska vijeća insistiraju na tome jer njihovi šeici onda zvuče veoma načitani i puni znanja na jeziku kojeg većina Arapa ne razumije. Upravo zato, pripadnici muslimanskog klera zvuče kao učenjaci, a jezik Kur'ana zvuči veoma božanski. Arabisti tvrde da je standardni arapski jezik faktor jedinstva između arapskih zemalja. Istina je da arapska društva imaju malo toga zajedničkog, možda nazadnost i opresiju. Drukčija su po pitanjima jezika i kulture. Sva ta društva su bila kolonije muslimanskog carstva, podvrgnuti Islamu. Lingvistička istraživanja su pokazala da jezik i misao idu zajedno. Kada Arap želi da se izrazi u formalnom okruženju, oni razmišljaju na dijalektu (lokalni arapski) i onda pokušavaju formulisati svoje misli na stranom jeziku (standardnom arapskom). To je teško. Njihov dijalekat je siromašan i nije opremljen sa konceptualnim terminima potrebnim za objašnjavanje abstraktnih pojmova, a njihov standardni arapski je slab. Npr., kada arapski političar poput Amr Mousa-e, Direktora Lige Arapa, improvizira u izjavi, njegov standardni arapski zvuči kao da prolazi kroz težak porođaj. On pokušava da prilagodi svoje misli tom stranom jeziku u formama koje rijetko imaju smisla.Uvijek morate razmišljati šta on to zapravo priča. Rezultat su konfuzne izjave. Veoma čest, arapski političari izjave ono što ne misle, ali ipak zvuče pismeno. Ovo je jedan od razloga zašto Arapi, a posebno političari, izgledaju konfuzno i nedorečeno. Ne znaju šta da kažu, a i ako kažu nešto teško da ikada vladaju time. Fali im vladanje bogatim modernim načinima izražavanja. Zbog toga, oni koriste represivne mjere vladanja. Fali im fleksibilnosti, bogatih, sofisticiranih argumenata. I tada, kada ne posjeduju ubjeđivački ton, povlače se na represivne, nasilne mjere. Na internet forumu na arapskom, većina gostiju je podržala ideju reformacije jezičke situacije u arapskom svijetu. Među ostalim stvarima, ja sam predložio sabijanje standardnog i lokalnog jezika u jedan. Kako bi vrijeme prolazilo, ovaj novi jezički varijetet bi postajao sve više internaliziran i na posljetku bismo svi imali prikladan maternji jezik kroz koji bismo mogli razmišljati i izražavati se. Mi ne trebamo praviti razliku između jezika na kojem mislimo i onog na kojem te misli izjavljujemo. Samo tada će se naše misli poklopiti sa realnošću. Imati ćemo moć da kažemo ono što zaista mislimo. Osoba koja koristi više načina izražavanja na maternjem jeziku, ima jasnije misli. To je ono što u arapskom društvu danas zaista nedostaje.     FamilySecurityMatters.org Contributing Editor Dr. Sami Alrabaa, an ex-Muslim, is a professor of Sociology and an Arab-Muslim culture specialist. He has taught at Kuwait University, King Saud University, and Michigan State University. He also writes for the Jerusalem Post.