From God Bless To Godless

Nerijetko ćemo čuti da za Boga ne vrijede ni prirodni zakoni, kao što su oni fizike, biologije, hemije, a ni društveni, kao što su zakoni logike. Shodno tome na svaki pokušaj ateiste da raspravlja o Bogu na osnovu zdravog razuma, koristeći se zakonima koji su se pokazali i dokazali bezbroj puta od velikog praska pa naovamo, će završiti famoznom frazom "Bog nije rođen i niko mu ravan nije", dok će kršćani reći jednostavno (i naoko ljepše) "Bog jeste". Onda će nastati tajac dok onaj sa kojim želite raspravljati pogleda u nebo kao da je rekao nešto krucijalno, a ne rečenicu koja se širom svijeta prolama kao mlazni motor. Ako želite raspravljati o porijeklu života, rasprava će trajati jako kratko. Vi ćete reći da je prvi organizam nastao iz vode, oni će pitati kako, vi ćete im pokušati objasniti Hibbsov bozon, oni će opet reći kako kada su materija i energija neuništive. Onda ćete vi, jer ste dotakli vrh naučnog objašnjenja o nastanku svemira gdje, vjerovali vjernici ili ne, naučnici priznaju da ne znaju sve, pitati kako je nastao Bog. Tu će vaša "rasprava" prestati jer ste ušli u idle territory, Božju logiku. To vam je isto kao bug u igrici. Odmah mi pada na pamet igra GTA, kada uletite među zgrade i tu zaštekate bez mogućnosti da ikada više izađete, vi pritisnete load, kad opet na isto mjesto, opet load, opet isto. Ipak, postoji još jedna osoba za koju ne vrijede svi nabrojani zakoni - Chuck Norris.

Kada razmišljaju o Bogu, Kalvinisti skoro odmah izgovaraju kratki katekizam "Bog je duh, neprekidan, vječan i nepromjenjiv." Možda se ne zaustavljaju da razjasne riječ duh, nego žure da navedu i atribute poput "mudrost, svetost, pravda, dobrota i istina." Ali stanimo malo: Duh, Mudrost, Istina. Psalm 31.5 Boga određuje kao "Gospod Bog od istine." John 17:3 kaže, "Ovaj život je vječan, kako bi mogli spoznati, jedinog pravog Boga..." John 5:6 kaže, "Duh je istina." Ovakvi redci indiciraju da je Bog racionalno biće koje razmišlja, čije misli prikazuju strukturu Aristotove logike (silogistike).

Svakoga ko se protivi ovoj povezici treba zapitati da li je za Boga tačno ili ne da ako svi psi imaju zube, neki psi - španijeli - imaju zube? Da li oni koji mjenjaju ovu "čistu ljudsku logiku" sa božjom misle da za Boga, svi psi mogu imati zube dok španijeli nemaju? Slično, sa "čistom ljudskom" aritmetikom: dva plus dva je četiri za čovjeka, ali je jedanaest za Boga? Još od kada je Sv. Bernard otkazao povjerenje Abelardu, postoji zrno sumnje u nekim "odjeljenjima" "čiste ljudske logike"; i u naše vrijeme egzistencijalistički, neo-ortodoksni autori prigovaraju "jednosmjernoj" inferenciji (proces izvlačenja zaključaka na osnovu nekih podataka), te insistiraju na tome da vjera mora iznjeti logiku na novi stepen.

Kao što smo rekli, neki teisti će reći da je Bog "izvan vanjštine", "van logike", da "prevazilazi logiku, "da nije subjekt logičkih ograničenja" ili da je "ljudska logika ograničena", i sl. Iako na prvu, ove izjave izgledaju kao da će odbaciti svo intelektualiziranje kroz prozor, te da će ograditi religija debata, one zapravo otvaraju mnoga pitanja za teiste.

    * Ako je "ljudska logika" nedovoljna za metafiziku,onda je debatovanje o postojanju Boga besmisleno, zbog toga što baš ljudskom logikom, mišlju i mentalitetom dolazimo do koncepta Boga.
    * Ako se Bog ponaša po logici koju mi ne razumijemo, onda se Bog i dalje ponaša po nekoj logici, iako je to logika koju ne razumijemo.
    * Reći da se Bog ne ponaša po zakonima logike, znači da on može stvoriti okrugao kvadrat, na primjer, što znači da njegove moći ne mogu logički postojati, što kategoriše Boga u fantaziju.
    * "Izvan logike" je sinonim za iracionalno i priznanje da su vjerovanja "izvan logike" je priznanje da su iracionalne i logički neodbranjive.

"Štagod implicira postojanje i nepostojanje istovremeno je nekompatibilno sa apsolutnom mogućnošću koja potpada pod božansku svemogućnost. Takva kontradikcija jednostavno nije obuhvatna i dokučiva. Štagod, dakle, onda nije kontradiktorno je u domenu mogućeg. Štagod, dakle, nije kontradiktorno, spada u domen mogućeg i Božju svemogućnost. Ako nešto sadrži kontradikciju nije u domenu svemogućnosti jer se ne može kvalifikovati kao moguće. Bolje je, ipak, reći da ne može biti urađeno, nego da to Bog ne može uraditi" (T. Aquinas Summa Theologica  p. 163-164 , Volume I, ques. 15 ans. 3) 

nastaviće se...

mit: Muhammeda su prognali iz Meke jer mu nisu dozvolili da propovijeda Islam

istina: Kako kažu islamski historičari, Mekanci su bili prilično tolerantni prema Muhammedu i njegovoj novoj religiji. Meka je bila otvoreno društvo gdje su se sve religije poštovale. Politeisti, židovi i kršćani su živjeli i molili se jedni pored drugih, pogotovo tokom svetih mjeseci, kada bi paganski hodočasnici prelazili veliki put do Kabe, gdje su obavljali svoje rituale. Muhammed je narušio ovu skladnost lokalnog stanovništva razbijajući njihovu tradiciju i proklinjući ostale religije:

    Kada je poslanik otvoreno predstavio Islam, onako kako mu je Allah naredio, njegovi ljudi se nisu okrenuli protiv njega, koliko sam ja čuo, sve dok nije počeo govoriti uvredljivo o njihovim bogovima. Kada je to uradio, oni su se jako uvrijedili i jednoglasno se složili da ga drže za neprijatelja. (Ibn Ishaq 167)

Iako su ga zamolili da to prestane činiti, Muhammed je nastavio širiti mržnju osuđujući lokalne religije, uzrokujući Mekancima veliku netrpeljivost:

    [Mekanci] su rekli da nikada nisu doživjeli ništa slično tim problemima koje im je prouzrokovao sugrađanin. On je proglasio njihov način života glupim, uvrijedio njihove pretke, nasrtao na njihovu religiju, podijelio društvo i proklinjao njihove bogove. (Ibn Ishaq 183).

Ne samo da je ovo sve bila uvreda za ljude i njihovu tradiciju, nego je također prijetilo lokalnoj privredi, koja je zavisila od godišnjeg hodočašća. Ipak, bili su spremni ponuditi novac Muhammedu ako bi prestao potpirivati situaciju:

    Odabrani je poslan Muhammedu da pregovara sa njim... Kada je došao, sjeo je sa njim, objasnio mu je da su ga poslali da kroz razgovor iznađu rješenje. Nijedan Arap nije nikada tretirao njihovo pleme kako ih je Muhammed tretirao, i oni su ponovili optužbe... Ako on želi novac, napraviće ga najbogatijim od svih; ako mu treba čast, biće njihov princ; ako mu treba suverenitet, biće kralj. (Ibn Ishaq 188)

Dalje dokaze da Mekanci nisu imali problem sa Islamom vidimo u događaju koji je poznat kao "šejtanski stihovi". Kako muslimanski historičari tvrde, Muhammed je nakratko pristao na njihovu molbu da ne vrijeđa lokalne bogove i da prepozna prava drugih na religiju:

    Kada su Mekanci to čuli, bili su presretni. Ono što je on rekao za njihove bogove ih je obradovalo i oni su ga poslušali... Kada je došao na molitvu, završio poglavlje, pao je na sedždu, a ostali muslimani su ga pratili, vjerujući u njegove riječi i slušajući njegove zapovijesti. Oni mušrici u Kurejšu i drugi koji su bili u džamiji također su padali na sedždu na temelju onoga što je on rekao o njegovim bogovima. U cijeloj džamiji, nije bilo ni vjernika ni kafira koji nije pao na sedždu. (Ibn Ishaq 188)

Mekancima je očigledno jako laknulo zbog toga što su neviđene tenzije oko religijskih uvjerenja bile prevaziđene. Slavili su moleći se uz muslimane u Kabi. Prihvatili su muslimane istog trena kada je Muhammed prihvatio njih. Nažalost, period mira i bratstva nije dugo potrajao. Muhammed je ubrzo pogazio svoje riječi nakon što se među njegovim ljudima počela javljati sumnja u njegov stav o nevjernicima i njegovoj, novopronađenoj, toleranciji prema drugim religijama. Objasnio je jednostavno da su izrečeni "stihovi" bili djelo šejtana koji ga je obuzeo i natjerao da to izgovori.

 

Postoji razlog zašto odrasli vjernici rijetko postaju naučnici, a skoro nikada ne postanu vrhunski naučnici. Ne samo da se teologoija i dogma religijskog nauka kose sa tačnim naučnim podacima, nego i djeca tih religioznih roditelja imaju, u prosjeku, manju inteligenciju. Ova teza nije ponuđena nakon jednog statističkog istraživanja, nego je dio cijelog trenda. Što su striktnija religijska ubjeđenja kod roditelja, to je manja inteligencija kod njihove djece.

“Sociolog Zena Blau sa Univerziteta u Houston-u je nedavno provela istraživanje na više od 1000 djece u Chicago-u.[...] 1981. Blau je došla do saznanja da je IQ najniži kod djece čije majke imaju striktna religijska ubjeđenja. Djeca čije su majke iz nereligijskog okruženja su imala najviši IQ - 110 za bijelu, 109 za crnu djecu. Djeca čije su majke pripadale "fundamentalnim" religijskim grupama su po pravilu imala 7 do 10 poena manji koeficijent inteligencije. Blau je također izjavila da su ove razlike uzrokovane religijskom pozadinom prisutne čak i kada uzmemo u obzir majčin društveni status, trenutno zaposlenje, te obrazovanje.”

"Understanding Human Behavior" by James V. McConnel (1986)

Vrlo je jednostavno pratiti razvoj ovog ciklusa. Ako su neki ljudi spremni prihvatiti neka religijska ubjeđenja, onda će njihova djeca imati manji IQ. Oni će stoga imati veće šanse da i sami prihvate ta ubjeđenja, i to mnogo striktnije. Ako oni tako urade, njihova djeca će biti još manje inteligentna, a, moguće je, i više religiozna- Ovaj ciklus bi mogao biti radikalno potresen samo kroz edukaciju. Javno obrazovanje je dobra odbrana da ciklus takva društva odvede u "la-la-land". Također, ponekada kroz periode naučnog i kulturnog prosvjetljenja, se ovakav ciklus može narušiti. Na Zapadu, postepeni protu-ciklus individualizma je okončao Srednji vijek i dozvolio zapadnjačkoj kulturi da se razvije.

Religiozni ljudi imaju niži IQ

Jasno je da postoji ciklus. Religioznost i vjera u Boga od strane roditelja, uzrokuju djecu sa nižom inteligencijom. Ova djeca kasnije pokazuju manju zainteresovanost za  nauku, i teško da ikada mogu postići vrhunske rezultate u nauci. Ako je ovo tačno, onda mora biti i to da religiozni ljudi općenito, tokom svojih života kao odrasle osobe, ostaju manje inteligentni, te manje obrazovani od ostalih. Istraživanja su već pokazala da je ovo tačno.

“Nekoliko istraživačkih studija je objavljeno na temu statističkog odnosa između religioznosti i nivoa obrazovanja, i religioznosti i IQ-a. Michael Shermer, u djelu How We Believe: The Search for God in an Age of Science, opisuje veliko istraživanje slučajno odabranih Amerikanaca, koje su on i njegov kolega Frank Sulloway, izvršili. [...] Religioznost usitinu ima negativnu korelaciju sa obrazovanjem (što je veći stepen obrazovanja, to su manje šanse da osoba bude religiozna). Religioznost je također u negativnoj korelaciji sa interesom za nauku. [...]

Paul Bell je u magazinu Mensa, 2002, proučio sve studije koje su dovodile u vezu religiju i IQ. Zaključio je: "Od 43 studije, izvedene od 1927 o odnosu između religijskih ubjeđenja i inteligenciji i/ili nivoa obrazovanja, sve osim četiri su našle suprotnu korelaciju. To jest, što je veća nečija inteligencija ili nivo obrazovanja, to su manje šanse da osoba bude reliziozna, ili da ima "uvjerenja" bilo koje vrste.

"The God Delusion" by Prof. Richard Dawkins (2006)₇

Religiozne države imaju manji prosječni IQ

Sve studije do sada su se usredotočile na individualna mjerenja IQ-a, i njihovu korelaciju sa religioznošću. Na Zapadu, ova istraživanja većinom vezuju kršćanstvo. Zbog toga što su ova istraživanja provođena na Zapadu, moguće je da je sekularizam i ateizam povezan sa višom inteligencijom samo zbog toga što kršćanstvo ima specifično negativan efekt na inteligenciju. Da bismo ovo dalje istražili, potrebno je vidjeti da li ovaj trend postoji u različitim kulturama, gdje dominantna religija nije kršćanstvo. Ovakve studije su već obavljene, i pokazuju da širom planete, što su religiozniji žitelji, to je manja njihova inteligencija. čini se da je efekt "vjere" na potragu za istinom univerzalan, a ne specifičan za svaku religiju.

Studija nad podacima o vjerovanju u Boga i inteligenciji, širmo 137 zemalja je poduzeta od strane Lynn, Harvey i Nyborga (2009), sa najsvježijim dostupnim podacima, koji su većinom bili iz 2004. Podaci nedvosmisleno pokazuju da zemlje sa višim IQ imaju manje vjere u Boga - oni kažu da "u samo 17% zemalja (23 od 137) proporcija populacija koje ne vjeruje u Boga raste iznad 20%. Ovo su praktično zemlje sa visokim IQ nivoom." Sociolozi su potvrdili da, općenito, što više stanovništvo povećava svoj IQ, tim više počinje da pada raligioznost.

Ako misliš da imaš odgovore, postoji manja šansa da ćeš tražiti istinu.

Oni koji vjeruju da su "čudni putevi Gospodnji", koji vjeruju u čuda, magiju (poput uslišenja molitvi), i da je Bog natjerao planete da orbitiraju oko Sunca, će mnogo teže razviti kritičko i racionalno razmišljanje o tome kako nešto radi.

“Naučnici su morali trpiti torturu, ušutkivanje, zarobljeništvo i smrt od ruku kršana koji se nisu slagali sa novootkrivenim činjenicama o svijetu. Kršćanstvo je izgubilo prvu bitku sa astronomima koji su uvidjeli da, nasuprot onom što je kršćanstvo propagiralo, Sunce ne orbitira oko Zemlje, te da Svemir nije stvoren samo za čovječanstvo. Kopernik (1473-1543), Kepler (1571-1630), Galileo (1564-1642), Njutn (1643-1727) i Laplas (1749-1827) su vodili rat protiv Crkve kada su objavili naučne radove koji su se protivili religijskim doktrinama. No sve što su kršćani trebali su bile retci Biblije ko su, naravno, bili kontradiktorni astronomima .... na posljetku se Crkva povukla...samo da bi onda počela sličnu ignorantsku borbu i nasilno ubacivanje dogmatskih grešaka u fiziku, biologiju i filozofiju."

"Christianity v. Astronomy: The Earth Orbits the Sun!" by Vexen Crabtree (2006)

Ne samo što im je religija zabranila da razmišljaju o tačnim pojmovima iz osnova fizike, biologije i astronomije, i ne samo što su njihove kolege ateisti nastavili potragu za istinom dok oni nisu, nego su im njihova uvjerenja dala lažno samopouzdanje da aktivno kazne one sa kojima se nisu slagali. Čitav niz bitki između religije i nauke (koje je nauka uvijek dobijala) nam pokazuje empirijski i historijski da religija potiskuje nauku.

Richard Dawkins 2006. sumira rezultate istraživanja o religijskim uvjerenjima dobitnika Nobelove nagrade, članovima vodećih naučnih organizacija u SAD-u i VB-i, te nalazi da samo mali procenat njih vjeruje u ličnog Boga, čak i u zemljama u kojima je vjerovanje u Boga ekstenzivno. Upravo zbog toga što su oni koji ne vjeruju u Boga skloniji istraživanju i znatiželji, dovelo ih je do toga da spoznaju nove činjenice o svijetu. Ovo je možda razlog zašto je većina naučnika nereligiozno. Istraživanja su potvrdila da "prelazak u naučnike" ne implicira odbacivanje religijskih uvjerenja, ali oni koji su slobodni od njih u većoj mjeri žele istraživati svijet objektivno, te zbog toga postanu "dobri naučnici". Što su manje religiozni, to bolji postanu u nauci.

"Jedini website na kojem sam naišao na (samoproklamovanu) listu Nobelovaca-kršćana je predočila šest, od ukupno nekoliko stotina naučnika nobelovaca. Od tih 6, pokazalo se da 4 uopće nisu nobelovci, a barem jedan, po mom saznanju je nevjernik koji posjećuje crkvu čisto iz socioloških razloga. Intenzivnije istraživanje je izvedeno od strane Benjamin Beit-Hallahmija koji je našao da među dobitnicima Nobelove nagrade na polju nauka, te također iz književnosti, postoji znatno veliki postotak nereligioznosti u poređenju sa sredinama iz kojih su došli.

Studija u vodećem vijesniku "Nature" od Larsona i Withama 1998., pokazala je da od onih američkih naučnika koji se smatraju dovoljno eminentnim da budu izabrani u Nacionalnu Akademiju nauka, samo 7% vjeruje u ličnog Boga. Ova izuzetna razlika je skoro pa potpuno proporcionalna stanju u američkom narodu, od kojeg 90% su vjernici u neku vrstu paranormalnog bića.

Velika većina (članova Royal Society-ja ili Akademije nauka Velike Britanije) kao i njihove kolege u SAD-u su ateisti. Samo 3,3 % članova se snažno složilo sa tezom da lični Bog postoji, dok se 78,8% snažno protivilo tome. U ukupnom broju, bilo je 213 nevjernika i samo 12 vjernika."

Studije su pokazale da je generalna "povezanost sa Bogom" povezana sa nižim nivoom obrazovanja. Prof. Kyung objavljuje pronalaske mnogih studija o religiji i inteligenciji, a vizuelno je predstavljen dijagramom (desno), za koga su podaci uzeti iz članka iz Scientific American-a (1999), a koji odgovara na pitanje: Koliki procenat ljudi vjeruje u ličnog Boga i život poslije smrti. Mnoge od ovih studija su pomenute od Dawkinsa. 39 studija od 1927. su pronašle da sa rastom nivoa obrazovanja i ratom inteligencije, manje su šanse da neko ima religijska uvjerenja. To pokazuje da su ljudi sa završenim fakultetom iz neke od naučnih grana više od upola manje skloni vjerovanju u Boga od običnog naroda, a da su eminentni naučnici devet puta manje skloniji tome.

nastaviće se...