From God Bless To Godless

 
Mehanizmi preživljavanja

I najveći vjernici i najodlučniji atiesti složiće se u jednom – religija ima jako psihološko značenje za pojedinca koji je religiozan. Onima koji vjeruju, njihova vjera je itekako potrebna, kao podrška, oslonac, davalac smisla, utjeha pred smrću, pomoć da stuktuišu svijet i zbivanja oko sebe. Oni koji ne vjeruju, imali su sreću da u toku svog života na druge načine ispune ili kanališu ove potrebe.

Sa jedne strane, očito je da je vjera potrebna pojedincima. Sa druge strane, to je žalosna činjenica, jer podržava njihove nezadovoljene potrebe na nefunkcionalan način, ne dajući im mogućnost da se u potpunosti razviju. Naime, svi mehanizmi odbrane i strategije nošenja sa teškim životnim situacijama su u određenom trenutku života bile jedino što je osoba mogla razviti da bi preživjela i u tom smislu su potpuno opravdani (pogrešna vjerovanja, zaleđenost, racionalizacija, psihosomatski simptomi, simptomi duševnih bolesti, su samo neki od primjera). Sve su to reakcije koje zaista pomažu u nekim trenucima. Kada situacija nije više tako ugrožavajuća, napuštamo ove mehanizme i vraćamo se racionalnim oblicima ponašanja. Ne trošimo energiju na ove strategije preživljavanja (a njihova zajednička karakteristika jeste da troše mnogo energije), već je usmjeravamo da bi smo se dalje razvili. No, u slučaju religije, strah, funkcija savjesti, pritisak okoline, porodični, politički i institucionalni mehanizmi, zastrašivanje, i konstantno kreiranje situacije koja je frustrirajuća, često su toliko jaki i sofisticirani, jer se vijekovima razvijaju, da osoba nema mogućnosti napustiti nerealna vjerovanja, već konstantno blokira svoj razvoj.

Religioznost, psihološki govoreći, ima sve karakteristike mehanizma ponašanja koji organizam koristi kao reakciju na opasnost i frustraciju: nije nastala na racionalnim osnovama, te istim argumentima nije ni podložna; ima duboku emotivnu vrijednost koja se također kosi sa racionalnim, a očigledna je kod svakog vjernika; ne podnosi preispitivanje ni argumentovanje, već se osoba čvrsto, rigidno i gotovo panično drži svojih ubjeđenja. Religioznost se razvije ili u okviru religiozne porodice koja podržava frustrirajuće mehanizme odgoja, uspostavljene vijekovima ranije, te se i pojedinac sam odmah deformiše, ili pod uticajem društva, koje, složiće se svaki ozbiljniji sociolog, ima jake ekonomske i  manipulativne razloge da ovu situaciju održava, ili nakon teških, traumatskih, bolnih događaja, kada se osoba okreće nečemu izvan sebe, jer u sebi ne prepoznaje dovoljno kapaciteta da se iznese sa situacijom. Osoba koja je sama, žrtva gubitka, uplašena, mučena krivnjom – odjednom je zaštićena nekim velikim pravednim bićem, koje će kazniti njene neprijatelje, a nju, kao dobro dijete nagraditi za svu patnju i dobra djela, tražeći za to da se odrekne slojeva svoje ličnosti i razvije poslušnost. Zvuči donekle i pivlačno?

Svi smo skloni traženju smisla. Svi se plašimo smrti. Svi tražimo neku bliskost sa svijetom u kojem egzistiramo. Svi želimo utjehu ponekad. I to jeste u prirodi Čovjeka, nema u tome ništa loše. Ali to treba raditi hrabro, sa realnim sagledanjem situacije, součiti se sa svijetom onakvim kakav jeste, u svoj njegovoj sirovosti, okrutnosti i bez okrilja bajki i olakšavajućih priča. Raspadamo se poslije smrti i od nas ne ostaje ništa. Mala smo kuglica u svemiru – tek produkt neumitnih zakona fizike. Nema nikoga da pazi na nas i dobra djela koja smo učinili neće se vratiti. Zločini, osim ponekad, prolaze nekažnjeno i nema apsolutne pravde. Prirodna selekcija je objektivna datost i jače jedinke proždiru slabije. Nije lako živjeti sa ovim činjenicama. Ali kada bi smo se usmjerili prema kapacitetima koje imamo u sebi ili se okrenuli više kao ljudima oko sebe, tražeći sa njima bliskost, kada bi smo spoznali smrt i odlučili bolje proživjeti ovo što zaista imamo, kada bi smo kreirali svijet koji puža mrežu podrške – onda bi smo imali mnogo više prilike da se razvijemo. Treba hrabrosti – ali isplati se ići u tom pravcu.

post by Summer