-> ARHIVA
Nov 30, 2009

Psiho(pato)logija religije #2

Autor: Kurdt


Ubij oca svoga!

Čim pomenem Frojda, naravno, naći će se neko da ga popljuje. Kao i Darvina, naravno. I sve pionire koji su promijenili sliku svijeta, a kojima se kasnije, iz otpora prema istini, pripisuju samo greške. Ali, šta ćemo... Sujetni, stari naučnik ne bi mi zamjerio.

Dakle, čika Frojd je krajem devetnaestog vijeka napravio remake starog mita o Edipu. Edip je kao beba smješten u košaru, pušten niz rijeku da bi mu se spasio život, odrastao je u moćnog vojnika i godinama kasnije vratio se u Tebu, gdje je, ne znajući svoje roditelje, ubio vlastitog oca – kralja i oženio se njegovom ženom – svojom majkom sa kojom je dobio nekoliko djece. Priča završava onako Grčki tragično – mučeni su strašnom grižnjom savjesti, krivicom i stidom, nakon što saznaju istinu, majka oduzima sebi život, a Edip se osljepljuje. Frojd je, u skladu sa svojom teorijom o potisnutim nagonima i nesvjesnim silama, oživio ovu priču tvrdeći da je ona proizvod tendencije koju svi nosimo u sebi – težnje da se zaljubljujemo u roditelja suprotnog spola i razvijamo ubilačku mržnju prema roditelju istog spola. Sve se ovo zbiva između treće i pete godine života, nakon čega mržnja ustupa mjesto identifikaciji. Budući da je staro društvo bilo dominantno muško, kao i da je paralela očigledna, i ja ću se, kao i Frojd fokusirati na ovaj proces kod muškaraca (mada se kod žena jednako odvija).

Odnos prema ocu je nešto što dječaka determiniše za čitav život. Otac je, kao figura, za petogodišnjaka, vrlo, vrlo moćan, potentan, on stvara i daje, određuje pravila ponašanja, nagrađuje ako se dijete dobro ponaša, kažnjava greške i to može uraditi sa takvim gnjevom da se razruši kompletna struktura ličnosti, ima apsolutnu nadmoć nad djetetom i stvoritelj je novog života. Pokazuje mu svijet, uči ga, pomaže da raspozna dobro i zlo. On je nosilac morala, pravila i zakona, očekuje poštovanje, jer je autoritet. Zvuči poznato?
Šta se dalje dešava sa našim dječakom? Mržnja prema ocu raste, jer je on taj koji posjeduje majku, koji je moćan i koji kažnjava. Ipak, sa vremenom dijete shvata da se ta emocija ne isplati, da okolina od koje dijete zavisi ne reaguje dobro na takvo ponašanje i također, opaža sličnost između sebe i oca. Tada se sva energija usmjerava prema identifikaciju sa ocem, dijete se silno trudi da se negativne emocije ne opaze i sa vremenom otac postaje objekat obožavanja, isplati se voljeti ga jer će to rezultirati nagradom, postaje uzor, model, ono čemu težimo i što nikad nećemo dostići.

Kulture u kojima je nastao monoteizam bile su izraženo muške, sklone ili obrađivanju (oplođavanju) zemlje, ili ratovanju. Muškarci su uređivali državu i donosili zakone. Muškarci su bili vračevi, kasnije poslanici. I same Objave (bilo koje) se evidentno obraćaju muškarcima. Bog je dominantna, muška figura. Osim toga što se o njemu govori u muškom rodu, karakterišu ga potentnost, moć, agresivnost, tendencija prema kažnjavanju i nagrađivanju, skonost da «svojoj djeci» pokaže šta je dobro, a šta ne, i nauči ih da i sami razlikuju dobro od zla. Očekuje poslušnost. Traži obožavanje. Za njega nagrađuje. Paralela je očita. Sura 16, ajet 4: "On stvara čovjeka od kapi sjemena, a on odjednom – otvoreni protivnik!" – zvuči božanski? Ili više očinski? Sa sigurnošću tvrdim da je figura Boga u mnogome proizvod jednog osjećaja univerzalnog za sve, potisnutih, prirodnih nagona, i da je ustvari jedan vrlo kreativan način da se ovi nagoni kanališu u društveno prihvatljivoj formi. Slika jednog takvog Boga, ponuđena odraslom muškarcu, prilika je da evocira potinute nagone i pronađe olakšanje u identifikaciji, kao i da vidi u drugim muškarcima tu strašnu stranu o kojoj se nikada ne smije govoriti. Sa druge strane, odrastati uz ovakvu sliku, pruža mogućnost da se dobar dio energije usmjerene prema ocu, zapravo kanališe prema nekom drugom objektu, vanjskom (tj Bogu), što je manje opasno za položaj djeteta u porodici. Naravno, oba ova procesa su potpuno nesvjesni, da ne bude zabune.

Ako sada preskočimo koju godinu (školski period i pubertet), možda ćemo naći našeg dječaka kao odraslog, zrelog muškarca koji je otkrio vlastitu seksualnost, te se usmjerio prema ženama i živi kvalitetan život, oslobođen krivnje i straha. U jednom trenutku života bio je sputan prijetnjama, nagradama, kaznama, moćnim i potentnim ocem... Kasnije je – odrastao. Pa, pokušajmo to svi...

post by Summer

Nov 28, 2009

Oblik Zemlje u Bibliji

Autor: Kurdt

Raspravljati o tome da li Biblija o Zemlji govori kao o planeti kakva i jeste, ili pak o nepomičnoj ploči zvuči vjerovatno nezanimljivo. Vjerujem da su mnogi dobro upoznati sa načinom na koji se Crkva u srednjem vijeku obračunavala sa svim neistomišljenicima koji su propagirali bilo šta drugo osim geocentričnog sistema i ravne Zemlje.

U Bibliji postoji veoma veliki broj odlomaka koji Zemlju opisuju kao ravnu ploču. Samo za primjer prenosimo sljedeći: "Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno, da poduhvati zemlju za rubove i da iz nje sve bezbožnike strese; da je pretvori u glinu pečatnu i oboji je k'o kakvu haljinu. (Job 38-12)". Naglašavam, ovo je samo jedan od zaista velikog broja. No, kao što je to bio slučaj i sa Kur'anom, ignorantnost vjernika poprima enormne razmjere kada su ovakve stvari u pitanju. U Kur'anu je bio dovoljan ajet koji navodno govori o okrugloj Zemlji da se apsolutno svi ostali koji govore suprotno u potpunosti ignorišu. Slično je i sa Biblijom. Jedina razlika je ta što se u Bibliji na više mjesta upotrebljava izraz "krug zemaljski". Pogledajmo primjera radi sljedeća dva odlomka: "On je onaj, koji sjedi nad krugom zemaljskim, kojega su stanovnici sićušni kao skakavci. On razastire nebo kao prekrivalo, razapinje ga kao šator za stan."(Izaija 40-22);  "On stvori zemlju snagom svojom, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski i umom svojim razape nebesa." (Jeremija 10-12).

U ovom slučaju, za razliku od Kur'ana, problem ne leži u manipulaciji u prevodu i kojekakvom "stručnom" tumačenju. Stvar je više logičke prirode. Krug kao takav, za svakoga ko je završio barem osam razreda osnovne škole, predstavlja ništa drugo nego dvodimenzionalno tijelo. Krug nema apsolutno nikakve veze sa loptom, odnosno kuglom. Kugla je skup svih tačaka prostora čija je udaljenost od središta manja ili jednaka poluprečniku R. Prema tome, krug i kugla su različita geometrijska tijela, odnosno oblici. Planeta Zemlja nije krug, već kugla. Upotrebljavajući opis "krug zemaljski" autori Biblije samo su još jednom potvrdili ideju koju propagiraju, a to je ravna pločasta Zemlja. Najbolji prikaz toga imate na slici. Krug zemaljski je dakle obična okrugla ploča na kojoj je zamišljeno sve što se nalazi na Zemlji.

U Bibliji se na nekoliko mjesta hebrejska riječ za kuglu (Dur) već upotrebljava i naravno da je potpuno logično očekivati istu tu riječ ako se već želi naglasiti Zemlja kao kugla. No to jasno nije slučaj. Također, kao i u Kur'anu, ostaje potpuni misterij zašto bi Bog u većini dijelova opisao Zemlju kao ravnu ploču, a onda kontradiktorno samome sebi, na nekim mjestima govorio o planeti. Mislim da se na ovu temu više nema puno toga za napisati, budući da sama historija Kršćanstva i izobilje biblijskih primjera jasno potvrđuju stav ove religije o obliku Zemlje što bi naravno bilo potpuno suprotno od stvarnosti i naposlijetku onoga što bi se i očekivalo od savršenog autora poznatog pod pseudonimom Bog.

post by BM

Nov 27, 2009

Umjetnost kroz religiju

Autor: Kurdt

Dugo sam razmišljao kako napraviti uvod u temu, pa sam naposlijetku shvatio da je to nemoguće. Šta zapravo reći o umjetnosti. Najgrublje bi bilo sabiti je u jednu nemaštovitu definiciju i kao takvu je onda objašnjavati, a to nikako ne želim uraditi, jer je cilj bloga biti što konkretniji, i što zanimljiviji. Jedino što mogu reći je da život bez umjetnosti ne bi bio život, nego kako je to u animalističkom svijetu, preživljavanje. Vjerujem da vam nijedan, psihički zdrav, čovjek ne bi rekao da je umjetnost u svojoj biti štetna. To da može izazvati određenu reakciju koja će dovesti do radnje koju možemo nazvati štetnom, ne osporavamo, jer je umjetnost neobuhvatna, slobodna i uvijek subjektivno vrednovana. Današnje pitanje je kako se umjetnost objektivno vrednuje kroz velike svjetske religije.

Činjenice govore da je umjetnost nastala (izmišljena) prije nego li vjera, i samo poimanje Boga, dakle logičan zaključak je da potreba za umjetnošću dolazi prije potrebe za vjerovanjem u nešto više, i samim tim je prirodno da se kao i potreba za vjerom ne treba ignorirati, a kamoli zabranjivati. U Kršćanstvu (koje je po ovom pitanju ujedinjeno) umjetnost (koju ćemo sabiti samo u pjevanje, sviranje, slikanje, vajanje, ples) je dopuštena, i štaviše podstiče se samim odlaskom u crkvu. U Bibliji postoji mnogo spomena na umjetnost, posebno muziku i pjevanje.

Što se tiče Budizma, stavovi su vrlo slični onim u kršćanstvu. Posebno u domenu muzike, budizam se može smatrati religijom koja je diše. Još od samog začetka Budizma, religija se širila pjesmom, instrumentima poput gonga, udaraljki, flaute, horne na kojima se izvodila ceremonijalna muzika. Kako se Budizam širio na Tibet, u svakodnevnu praksu počeo se uvoditi ples. Sve to je opravdavano učenjem Buddhe: "U svakom činu pjevanja postoji istina; svaki ples preslikava stvarnost." Karakteristika budističke muzike su bile himne, koje su marljivo prevođene na jezike naroda koji su prihvatali Budizam. Buddha također kaže: "Da bi uspostavili rajsku državu, Budisti koriste prelijepu muziku da omekšaju ljudska srca. Kada se njihova srce smekšaju, njihovi umovi su otvoreniji što onda olakšava njihovu edukaciju i preobrazbu kroz učenja..."

Kao i sve ostalo u Islamu, pa tako i stav o umjetnosti nije do kraja razjašnjen. Što se tiče muzike, postoji veliki broj ljudi koji smatraju da je muzika zabranjena, a svoj bunt izražavaju demoliranjem Music-shopova. Naravno, oni će ovo nazvati anti-islamskom propagandom, no neka čitaoci zaključe sami. Oni malo liberalniji će reći da je muzika u Islamu dozvoljena, što neće moći potkrijepiti citatima iz Kur`ana, čiji je autor, da bi ustupio mjesto ajetima koji pozivaju na rat, prosto zaboravio na umjetnost. Ono što sa sigurnošću možemo tvrditi je to da je slikanje u Islamu zabranjeno, sa posebnim naglaskom na sve vrste realističnih slika, dok se slikanje neodređenih oblika može tolerisati ali se ne preferira. Kako slikanje tako i sviranje. Kako sviranje tako i pjevanje. Težak život.

Nov 26, 2009

Srce - simbol, ili nešto više?

Autor: Kurdt

Postoje mnoge stvari u religiji preko kojih vjernici prelaze bez da razmisle o njima, bez da u njima nađu smisao. To je vjerovatno posljedica prijetnje koja se mnogo stoljeća prenosi "sa koljena na koljeno" a koja otprilike izgleda ovako: "Nemoj razmišljati o nepravilnostima svoje religije jer ti to ne možeš shvatiti". Upravo zbog ovakvih rečenica, osnovni adut našeg bloga jeste jednostavnost, sažetost. Danas nastavljamo sa takvom politikom u postu koji govori o ulozi pojma "srce" konkretno u svetoj knjizi muslimana, Kur`anu.

Kao što i samo ime posta kaže, pitanje na koje želim dati odgovor je da li se na srce misli u simboličkom, figurativnom smislu ili je pak riječ o nedostatku znanja, brkanju stvari i njihovih uloga. Moje stajalište je da se za srce (u Kur`anu) drži da je to organ odakle potiče naše ponašanje, emocije, stanja, odluke, ali i religijske spoznaje. To uopće nije čudno, naravno ako na Kuran gledate kao na knjigu "ovozemaljskog porijekla", oslobođenu mistike, raznih pokušaja pravljenja čuda, predskazanja itd. Jedan gost bloga na moje pitanje, zašto Allah nije otvoreno objavio da je Zemlja okrugla, umjesto da za to (navodno) koristi neprikladna poređenja, je odgovorio da bi to tadašnjim ljudima bilo teško za "svariti". Isto to se može reći i u slučaju srca (i milion ostalih nepravilnosti). Naravno, svakom normalnom čovjeku ovaj odgovor je više nego smiješan. Zamislite situaciju da vam neki čovjek dođe sa pričom da je poslanik, da trebate slušati njega, obrezati se, klanjati, izvršavati rituale, puštati bradu, silovati zarobljenice itd. Zar bi vam u svoj toj priči rečenica da je Zemlja okrugla zvučala čudno? Mislim da ne. Dakle, da vidimo šta Kur`an kaže na temu "srce".

U suri Krava (Al-Baqara) spominje se da je Allah "zapečatio srca" nevjernika, da su im srca "bolesna", "okorjela", "postala tvrda", da su srca nevjernika "slična", da mogu biti grješna. Serija se nastavlja u suri br. 3 (Aal-e-Imran) gdje se spominje "pokvareno" srce, da samopouzdanje i strah dolaze iz srca, da sve što govorimo dolazi iz srca. U suri br. 5 već dolazimo do spektakularnog otkrića zašto je neko nevjernik. "...Mi smo na srca njihova zastore stavili, da Kur'an ne bi razumjeli, i gluhim ih učinili, pa i ako bi sve dokaze vidjeli, opet u njih ne bi povjerovali." Dakle, ja nisam vjernik zato što na mom srcu postoji zastor. Što implicira da ako budem radio transplantaciju srca od nekog vjernika, da ću onda i ja postati vjernik. Ne mogu a da ne budem sitničav pa da vam ne ispričam još jednu hipotetičku situaciju. Muhammed a.s. umire. Jedino što ga može spasiti jeste transplantacija srca (recimo da živi u 21. vijeku). Ja umrem u istoj bolnici, i shodno donorskoj kartici i njegovom visokom mjestu na listi primalaca, desi se da moje srce završi u njegovom tijelu. Baš kada je srce prokucalo, Muhammed a.s. dobija moždani udar i umire, sa mojim srcem u sebi. Da li on ide u džennet? Naravno, ovo je pitanje bez odgovora, koje pruža maksimalan prostor polemikama.

Riječ srce se u Kur`anu spominje oko 150 puta, a riječ mozak....pogađate 0 (nula) puta. Zaključak je vrlo jednostavan. Srce se koristi u kontekstu u kojem su ga vidjeli tadašnji ljudi, mada danas svi mi znamo da ta svojstva pripadaju mozgu. No, da je Muhammed pravilno poredao kockice, to ne bi bio prvi takav slučaj u historiji, jer su mnogo prije njega, grčki mislioci postavljali hipoteze o centralnoj ulozi mozga, dakle presedan se desio. Šta više dodati, osim da je ovo samo jedan od mnogobrojnih primjera koji potkrepljuju stajalište skeptika da je Muhammed a.s. sa saradnicima pisao i uređivao Kur`an.