From God Bless To Godless

Nerijetko ćemo čuti da za Boga ne vrijede ni prirodni zakoni, kao što su oni fizike, biologije, hemije, a ni društveni, kao što su zakoni logike. Shodno tome na svaki pokušaj ateiste da raspravlja o Bogu na osnovu zdravog razuma, koristeći se zakonima koji su se pokazali i dokazali bezbroj puta od velikog praska pa naovamo, će završiti famoznom frazom "Bog nije rođen i niko mu ravan nije", dok će kršćani reći jednostavno (i naoko ljepše) "Bog jeste". Onda će nastati tajac dok onaj sa kojim želite raspravljati pogleda u nebo kao da je rekao nešto krucijalno, a ne rečenicu koja se širom svijeta prolama kao mlazni motor. Ako želite raspravljati o porijeklu života, rasprava će trajati jako kratko. Vi ćete reći da je prvi organizam nastao iz vode, oni će pitati kako, vi ćete im pokušati objasniti Hibbsov bozon, oni će opet reći kako kada su materija i energija neuništive. Onda ćete vi, jer ste dotakli vrh naučnog objašnjenja o nastanku svemira gdje, vjerovali vjernici ili ne, naučnici priznaju da ne znaju sve, pitati kako je nastao Bog. Tu će vaša "rasprava" prestati jer ste ušli u idle territory, Božju logiku. To vam je isto kao bug u igrici. Odmah mi pada na pamet igra GTA, kada uletite među zgrade i tu zaštekate bez mogućnosti da ikada više izađete, vi pritisnete load, kad opet na isto mjesto, opet load, opet isto. Ipak, postoji još jedna osoba za koju ne vrijede svi nabrojani zakoni - Chuck Norris.

Kada razmišljaju o Bogu, Kalvinisti skoro odmah izgovaraju kratki katekizam "Bog je duh, neprekidan, vječan i nepromjenjiv." Možda se ne zaustavljaju da razjasne riječ duh, nego žure da navedu i atribute poput "mudrost, svetost, pravda, dobrota i istina." Ali stanimo malo: Duh, Mudrost, Istina. Psalm 31.5 Boga određuje kao "Gospod Bog od istine." John 17:3 kaže, "Ovaj život je vječan, kako bi mogli spoznati, jedinog pravog Boga..." John 5:6 kaže, "Duh je istina." Ovakvi redci indiciraju da je Bog racionalno biće koje razmišlja, čije misli prikazuju strukturu Aristotove logike (silogistike).

Svakoga ko se protivi ovoj povezici treba zapitati da li je za Boga tačno ili ne da ako svi psi imaju zube, neki psi - španijeli - imaju zube? Da li oni koji mjenjaju ovu "čistu ljudsku logiku" sa božjom misle da za Boga, svi psi mogu imati zube dok španijeli nemaju? Slično, sa "čistom ljudskom" aritmetikom: dva plus dva je četiri za čovjeka, ali je jedanaest za Boga? Još od kada je Sv. Bernard otkazao povjerenje Abelardu, postoji zrno sumnje u nekim "odjeljenjima" "čiste ljudske logike"; i u naše vrijeme egzistencijalistički, neo-ortodoksni autori prigovaraju "jednosmjernoj" inferenciji (proces izvlačenja zaključaka na osnovu nekih podataka), te insistiraju na tome da vjera mora iznjeti logiku na novi stepen.

Kao što smo rekli, neki teisti će reći da je Bog "izvan vanjštine", "van logike", da "prevazilazi logiku, "da nije subjekt logičkih ograničenja" ili da je "ljudska logika ograničena", i sl. Iako na prvu, ove izjave izgledaju kao da će odbaciti svo intelektualiziranje kroz prozor, te da će ograditi religija debata, one zapravo otvaraju mnoga pitanja za teiste.

    * Ako je "ljudska logika" nedovoljna za metafiziku,onda je debatovanje o postojanju Boga besmisleno, zbog toga što baš ljudskom logikom, mišlju i mentalitetom dolazimo do koncepta Boga.
    * Ako se Bog ponaša po logici koju mi ne razumijemo, onda se Bog i dalje ponaša po nekoj logici, iako je to logika koju ne razumijemo.
    * Reći da se Bog ne ponaša po zakonima logike, znači da on može stvoriti okrugao kvadrat, na primjer, što znači da njegove moći ne mogu logički postojati, što kategoriše Boga u fantaziju.
    * "Izvan logike" je sinonim za iracionalno i priznanje da su vjerovanja "izvan logike" je priznanje da su iracionalne i logički neodbranjive.

"Štagod implicira postojanje i nepostojanje istovremeno je nekompatibilno sa apsolutnom mogućnošću koja potpada pod božansku svemogućnost. Takva kontradikcija jednostavno nije obuhvatna i dokučiva. Štagod, dakle, onda nije kontradiktorno je u domenu mogućeg. Štagod, dakle, nije kontradiktorno, spada u domen mogućeg i Božju svemogućnost. Ako nešto sadrži kontradikciju nije u domenu svemogućnosti jer se ne može kvalifikovati kao moguće. Bolje je, ipak, reći da ne može biti urađeno, nego da to Bog ne može uraditi" (T. Aquinas Summa Theologica  p. 163-164 , Volume I, ques. 15 ans. 3) 

nastaviće se...

mit: Muhammeda su prognali iz Meke jer mu nisu dozvolili da propovijeda Islam

istina: Kako kažu islamski historičari, Mekanci su bili prilično tolerantni prema Muhammedu i njegovoj novoj religiji. Meka je bila otvoreno društvo gdje su se sve religije poštovale. Politeisti, židovi i kršćani su živjeli i molili se jedni pored drugih, pogotovo tokom svetih mjeseci, kada bi paganski hodočasnici prelazili veliki put do Kabe, gdje su obavljali svoje rituale. Muhammed je narušio ovu skladnost lokalnog stanovništva razbijajući njihovu tradiciju i proklinjući ostale religije:

    Kada je poslanik otvoreno predstavio Islam, onako kako mu je Allah naredio, njegovi ljudi se nisu okrenuli protiv njega, koliko sam ja čuo, sve dok nije počeo govoriti uvredljivo o njihovim bogovima. Kada je to uradio, oni su se jako uvrijedili i jednoglasno se složili da ga drže za neprijatelja. (Ibn Ishaq 167)

Iako su ga zamolili da to prestane činiti, Muhammed je nastavio širiti mržnju osuđujući lokalne religije, uzrokujući Mekancima veliku netrpeljivost:

    [Mekanci] su rekli da nikada nisu doživjeli ništa slično tim problemima koje im je prouzrokovao sugrađanin. On je proglasio njihov način života glupim, uvrijedio njihove pretke, nasrtao na njihovu religiju, podijelio društvo i proklinjao njihove bogove. (Ibn Ishaq 183).

Ne samo da je ovo sve bila uvreda za ljude i njihovu tradiciju, nego je također prijetilo lokalnoj privredi, koja je zavisila od godišnjeg hodočašća. Ipak, bili su spremni ponuditi novac Muhammedu ako bi prestao potpirivati situaciju:

    Odabrani je poslan Muhammedu da pregovara sa njim... Kada je došao, sjeo je sa njim, objasnio mu je da su ga poslali da kroz razgovor iznađu rješenje. Nijedan Arap nije nikada tretirao njihovo pleme kako ih je Muhammed tretirao, i oni su ponovili optužbe... Ako on želi novac, napraviće ga najbogatijim od svih; ako mu treba čast, biće njihov princ; ako mu treba suverenitet, biće kralj. (Ibn Ishaq 188)

Dalje dokaze da Mekanci nisu imali problem sa Islamom vidimo u događaju koji je poznat kao "šejtanski stihovi". Kako muslimanski historičari tvrde, Muhammed je nakratko pristao na njihovu molbu da ne vrijeđa lokalne bogove i da prepozna prava drugih na religiju:

    Kada su Mekanci to čuli, bili su presretni. Ono što je on rekao za njihove bogove ih je obradovalo i oni su ga poslušali... Kada je došao na molitvu, završio poglavlje, pao je na sedždu, a ostali muslimani su ga pratili, vjerujući u njegove riječi i slušajući njegove zapovijesti. Oni mušrici u Kurejšu i drugi koji su bili u džamiji također su padali na sedždu na temelju onoga što je on rekao o njegovim bogovima. U cijeloj džamiji, nije bilo ni vjernika ni kafira koji nije pao na sedždu. (Ibn Ishaq 188)

Mekancima je očigledno jako laknulo zbog toga što su neviđene tenzije oko religijskih uvjerenja bile prevaziđene. Slavili su moleći se uz muslimane u Kabi. Prihvatili su muslimane istog trena kada je Muhammed prihvatio njih. Nažalost, period mira i bratstva nije dugo potrajao. Muhammed je ubrzo pogazio svoje riječi nakon što se među njegovim ljudima počela javljati sumnja u njegov stav o nevjernicima i njegovoj, novopronađenoj, toleranciji prema drugim religijama. Objasnio je jednostavno da su izrečeni "stihovi" bili djelo šejtana koji ga je obuzeo i natjerao da to izgovori.