-> ARHIVA
Nov 30, 2009

Psiho(pato)logija religije #2

Autor: Kurdt


Ubij oca svoga!

Čim pomenem Frojda, naravno, naći će se neko da ga popljuje. Kao i Darvina, naravno. I sve pionire koji su promijenili sliku svijeta, a kojima se kasnije, iz otpora prema istini, pripisuju samo greške. Ali, šta ćemo... Sujetni, stari naučnik ne bi mi zamjerio.

Dakle, čika Frojd je krajem devetnaestog vijeka napravio remake starog mita o Edipu. Edip je kao beba smješten u košaru, pušten niz rijeku da bi mu se spasio život, odrastao je u moćnog vojnika i godinama kasnije vratio se u Tebu, gdje je, ne znajući svoje roditelje, ubio vlastitog oca – kralja i oženio se njegovom ženom – svojom majkom sa kojom je dobio nekoliko djece. Priča završava onako Grčki tragično – mučeni su strašnom grižnjom savjesti, krivicom i stidom, nakon što saznaju istinu, majka oduzima sebi život, a Edip se osljepljuje. Frojd je, u skladu sa svojom teorijom o potisnutim nagonima i nesvjesnim silama, oživio ovu priču tvrdeći da je ona proizvod tendencije koju svi nosimo u sebi – težnje da se zaljubljujemo u roditelja suprotnog spola i razvijamo ubilačku mržnju prema roditelju istog spola. Sve se ovo zbiva između treće i pete godine života, nakon čega mržnja ustupa mjesto identifikaciji. Budući da je staro društvo bilo dominantno muško, kao i da je paralela očigledna, i ja ću se, kao i Frojd fokusirati na ovaj proces kod muškaraca (mada se kod žena jednako odvija).

Odnos prema ocu je nešto što dječaka determiniše za čitav život. Otac je, kao figura, za petogodišnjaka, vrlo, vrlo moćan, potentan, on stvara i daje, određuje pravila ponašanja, nagrađuje ako se dijete dobro ponaša, kažnjava greške i to može uraditi sa takvim gnjevom da se razruši kompletna struktura ličnosti, ima apsolutnu nadmoć nad djetetom i stvoritelj je novog života. Pokazuje mu svijet, uči ga, pomaže da raspozna dobro i zlo. On je nosilac morala, pravila i zakona, očekuje poštovanje, jer je autoritet. Zvuči poznato?
Šta se dalje dešava sa našim dječakom? Mržnja prema ocu raste, jer je on taj koji posjeduje majku, koji je moćan i koji kažnjava. Ipak, sa vremenom dijete shvata da se ta emocija ne isplati, da okolina od koje dijete zavisi ne reaguje dobro na takvo ponašanje i također, opaža sličnost između sebe i oca. Tada se sva energija usmjerava prema identifikaciju sa ocem, dijete se silno trudi da se negativne emocije ne opaze i sa vremenom otac postaje objekat obožavanja, isplati se voljeti ga jer će to rezultirati nagradom, postaje uzor, model, ono čemu težimo i što nikad nećemo dostići.

Kulture u kojima je nastao monoteizam bile su izraženo muške, sklone ili obrađivanju (oplođavanju) zemlje, ili ratovanju. Muškarci su uređivali državu i donosili zakone. Muškarci su bili vračevi, kasnije poslanici. I same Objave (bilo koje) se evidentno obraćaju muškarcima. Bog je dominantna, muška figura. Osim toga što se o njemu govori u muškom rodu, karakterišu ga potentnost, moć, agresivnost, tendencija prema kažnjavanju i nagrađivanju, skonost da «svojoj djeci» pokaže šta je dobro, a šta ne, i nauči ih da i sami razlikuju dobro od zla. Očekuje poslušnost. Traži obožavanje. Za njega nagrađuje. Paralela je očita. Sura 16, ajet 4: "On stvara čovjeka od kapi sjemena, a on odjednom – otvoreni protivnik!" – zvuči božanski? Ili više očinski? Sa sigurnošću tvrdim da je figura Boga u mnogome proizvod jednog osjećaja univerzalnog za sve, potisnutih, prirodnih nagona, i da je ustvari jedan vrlo kreativan način da se ovi nagoni kanališu u društveno prihvatljivoj formi. Slika jednog takvog Boga, ponuđena odraslom muškarcu, prilika je da evocira potinute nagone i pronađe olakšanje u identifikaciji, kao i da vidi u drugim muškarcima tu strašnu stranu o kojoj se nikada ne smije govoriti. Sa druge strane, odrastati uz ovakvu sliku, pruža mogućnost da se dobar dio energije usmjerene prema ocu, zapravo kanališe prema nekom drugom objektu, vanjskom (tj Bogu), što je manje opasno za položaj djeteta u porodici. Naravno, oba ova procesa su potpuno nesvjesni, da ne bude zabune.

Ako sada preskočimo koju godinu (školski period i pubertet), možda ćemo naći našeg dječaka kao odraslog, zrelog muškarca koji je otkrio vlastitu seksualnost, te se usmjerio prema ženama i živi kvalitetan život, oslobođen krivnje i straha. U jednom trenutku života bio je sputan prijetnjama, nagradama, kaznama, moćnim i potentnim ocem... Kasnije je – odrastao. Pa, pokušajmo to svi...

post by Summer

Nov 28, 2009

Oblik Zemlje u Bibliji

Autor: Kurdt

Raspravljati o tome da li Biblija o Zemlji govori kao o planeti kakva i jeste, ili pak o nepomičnoj ploči zvuči vjerovatno nezanimljivo. Vjerujem da su mnogi dobro upoznati sa načinom na koji se Crkva u srednjem vijeku obračunavala sa svim neistomišljenicima koji su propagirali bilo šta drugo osim geocentričnog sistema i ravne Zemlje.

U Bibliji postoji veoma veliki broj odlomaka koji Zemlju opisuju kao ravnu ploču. Samo za primjer prenosimo sljedeći: "Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno, da poduhvati zemlju za rubove i da iz nje sve bezbožnike strese; da je pretvori u glinu pečatnu i oboji je k'o kakvu haljinu. (Job 38-12)". Naglašavam, ovo je samo jedan od zaista velikog broja. No, kao što je to bio slučaj i sa Kur'anom, ignorantnost vjernika poprima enormne razmjere kada su ovakve stvari u pitanju. U Kur'anu je bio dovoljan ajet koji navodno govori o okrugloj Zemlji da se apsolutno svi ostali koji govore suprotno u potpunosti ignorišu. Slično je i sa Biblijom. Jedina razlika je ta što se u Bibliji na više mjesta upotrebljava izraz "krug zemaljski". Pogledajmo primjera radi sljedeća dva odlomka: "On je onaj, koji sjedi nad krugom zemaljskim, kojega su stanovnici sićušni kao skakavci. On razastire nebo kao prekrivalo, razapinje ga kao šator za stan."(Izaija 40-22);  "On stvori zemlju snagom svojom, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski i umom svojim razape nebesa." (Jeremija 10-12).

U ovom slučaju, za razliku od Kur'ana, problem ne leži u manipulaciji u prevodu i kojekakvom "stručnom" tumačenju. Stvar je više logičke prirode. Krug kao takav, za svakoga ko je završio barem osam razreda osnovne škole, predstavlja ništa drugo nego dvodimenzionalno tijelo. Krug nema apsolutno nikakve veze sa loptom, odnosno kuglom. Kugla je skup svih tačaka prostora čija je udaljenost od središta manja ili jednaka poluprečniku R. Prema tome, krug i kugla su različita geometrijska tijela, odnosno oblici. Planeta Zemlja nije krug, već kugla. Upotrebljavajući opis "krug zemaljski" autori Biblije samo su još jednom potvrdili ideju koju propagiraju, a to je ravna pločasta Zemlja. Najbolji prikaz toga imate na slici. Krug zemaljski je dakle obična okrugla ploča na kojoj je zamišljeno sve što se nalazi na Zemlji.

U Bibliji se na nekoliko mjesta hebrejska riječ za kuglu (Dur) već upotrebljava i naravno da je potpuno logično očekivati istu tu riječ ako se već želi naglasiti Zemlja kao kugla. No to jasno nije slučaj. Također, kao i u Kur'anu, ostaje potpuni misterij zašto bi Bog u većini dijelova opisao Zemlju kao ravnu ploču, a onda kontradiktorno samome sebi, na nekim mjestima govorio o planeti. Mislim da se na ovu temu više nema puno toga za napisati, budući da sama historija Kršćanstva i izobilje biblijskih primjera jasno potvrđuju stav ove religije o obliku Zemlje što bi naravno bilo potpuno suprotno od stvarnosti i naposlijetku onoga što bi se i očekivalo od savršenog autora poznatog pod pseudonimom Bog.

post by BM

Nov 27, 2009

Umjetnost kroz religiju

Autor: Kurdt

Dugo sam razmišljao kako napraviti uvod u temu, pa sam naposlijetku shvatio da je to nemoguće. Šta zapravo reći o umjetnosti. Najgrublje bi bilo sabiti je u jednu nemaštovitu definiciju i kao takvu je onda objašnjavati, a to nikako ne želim uraditi, jer je cilj bloga biti što konkretniji, i što zanimljiviji. Jedino što mogu reći je da život bez umjetnosti ne bi bio život, nego kako je to u animalističkom svijetu, preživljavanje. Vjerujem da vam nijedan, psihički zdrav, čovjek ne bi rekao da je umjetnost u svojoj biti štetna. To da može izazvati određenu reakciju koja će dovesti do radnje koju možemo nazvati štetnom, ne osporavamo, jer je umjetnost neobuhvatna, slobodna i uvijek subjektivno vrednovana. Današnje pitanje je kako se umjetnost objektivno vrednuje kroz velike svjetske religije.

Činjenice govore da je umjetnost nastala (izmišljena) prije nego li vjera, i samo poimanje Boga, dakle logičan zaključak je da potreba za umjetnošću dolazi prije potrebe za vjerovanjem u nešto više, i samim tim je prirodno da se kao i potreba za vjerom ne treba ignorirati, a kamoli zabranjivati. U Kršćanstvu (koje je po ovom pitanju ujedinjeno) umjetnost (koju ćemo sabiti samo u pjevanje, sviranje, slikanje, vajanje, ples) je dopuštena, i štaviše podstiče se samim odlaskom u crkvu. U Bibliji postoji mnogo spomena na umjetnost, posebno muziku i pjevanje.

Što se tiče Budizma, stavovi su vrlo slični onim u kršćanstvu. Posebno u domenu muzike, budizam se može smatrati religijom koja je diše. Još od samog začetka Budizma, religija se širila pjesmom, instrumentima poput gonga, udaraljki, flaute, horne na kojima se izvodila ceremonijalna muzika. Kako se Budizam širio na Tibet, u svakodnevnu praksu počeo se uvoditi ples. Sve to je opravdavano učenjem Buddhe: "U svakom činu pjevanja postoji istina; svaki ples preslikava stvarnost." Karakteristika budističke muzike su bile himne, koje su marljivo prevođene na jezike naroda koji su prihvatali Budizam. Buddha također kaže: "Da bi uspostavili rajsku državu, Budisti koriste prelijepu muziku da omekšaju ljudska srca. Kada se njihova srce smekšaju, njihovi umovi su otvoreniji što onda olakšava njihovu edukaciju i preobrazbu kroz učenja..."

Kao i sve ostalo u Islamu, pa tako i stav o umjetnosti nije do kraja razjašnjen. Što se tiče muzike, postoji veliki broj ljudi koji smatraju da je muzika zabranjena, a svoj bunt izražavaju demoliranjem Music-shopova. Naravno, oni će ovo nazvati anti-islamskom propagandom, no neka čitaoci zaključe sami. Oni malo liberalniji će reći da je muzika u Islamu dozvoljena, što neće moći potkrijepiti citatima iz Kur`ana, čiji je autor, da bi ustupio mjesto ajetima koji pozivaju na rat, prosto zaboravio na umjetnost. Ono što sa sigurnošću možemo tvrditi je to da je slikanje u Islamu zabranjeno, sa posebnim naglaskom na sve vrste realističnih slika, dok se slikanje neodređenih oblika može tolerisati ali se ne preferira. Kako slikanje tako i sviranje. Kako sviranje tako i pjevanje. Težak život.

Nov 26, 2009

Srce - simbol, ili nešto više?

Autor: Kurdt

Postoje mnoge stvari u religiji preko kojih vjernici prelaze bez da razmisle o njima, bez da u njima nađu smisao. To je vjerovatno posljedica prijetnje koja se mnogo stoljeća prenosi "sa koljena na koljeno" a koja otprilike izgleda ovako: "Nemoj razmišljati o nepravilnostima svoje religije jer ti to ne možeš shvatiti". Upravo zbog ovakvih rečenica, osnovni adut našeg bloga jeste jednostavnost, sažetost. Danas nastavljamo sa takvom politikom u postu koji govori o ulozi pojma "srce" konkretno u svetoj knjizi muslimana, Kur`anu.

Kao što i samo ime posta kaže, pitanje na koje želim dati odgovor je da li se na srce misli u simboličkom, figurativnom smislu ili je pak riječ o nedostatku znanja, brkanju stvari i njihovih uloga. Moje stajalište je da se za srce (u Kur`anu) drži da je to organ odakle potiče naše ponašanje, emocije, stanja, odluke, ali i religijske spoznaje. To uopće nije čudno, naravno ako na Kuran gledate kao na knjigu "ovozemaljskog porijekla", oslobođenu mistike, raznih pokušaja pravljenja čuda, predskazanja itd. Jedan gost bloga na moje pitanje, zašto Allah nije otvoreno objavio da je Zemlja okrugla, umjesto da za to (navodno) koristi neprikladna poređenja, je odgovorio da bi to tadašnjim ljudima bilo teško za "svariti". Isto to se može reći i u slučaju srca (i milion ostalih nepravilnosti). Naravno, svakom normalnom čovjeku ovaj odgovor je više nego smiješan. Zamislite situaciju da vam neki čovjek dođe sa pričom da je poslanik, da trebate slušati njega, obrezati se, klanjati, izvršavati rituale, puštati bradu, silovati zarobljenice itd. Zar bi vam u svoj toj priči rečenica da je Zemlja okrugla zvučala čudno? Mislim da ne. Dakle, da vidimo šta Kur`an kaže na temu "srce".

U suri Krava (Al-Baqara) spominje se da je Allah "zapečatio srca" nevjernika, da su im srca "bolesna", "okorjela", "postala tvrda", da su srca nevjernika "slična", da mogu biti grješna. Serija se nastavlja u suri br. 3 (Aal-e-Imran) gdje se spominje "pokvareno" srce, da samopouzdanje i strah dolaze iz srca, da sve što govorimo dolazi iz srca. U suri br. 5 već dolazimo do spektakularnog otkrića zašto je neko nevjernik. "...Mi smo na srca njihova zastore stavili, da Kur'an ne bi razumjeli, i gluhim ih učinili, pa i ako bi sve dokaze vidjeli, opet u njih ne bi povjerovali." Dakle, ja nisam vjernik zato što na mom srcu postoji zastor. Što implicira da ako budem radio transplantaciju srca od nekog vjernika, da ću onda i ja postati vjernik. Ne mogu a da ne budem sitničav pa da vam ne ispričam još jednu hipotetičku situaciju. Muhammed a.s. umire. Jedino što ga može spasiti jeste transplantacija srca (recimo da živi u 21. vijeku). Ja umrem u istoj bolnici, i shodno donorskoj kartici i njegovom visokom mjestu na listi primalaca, desi se da moje srce završi u njegovom tijelu. Baš kada je srce prokucalo, Muhammed a.s. dobija moždani udar i umire, sa mojim srcem u sebi. Da li on ide u džennet? Naravno, ovo je pitanje bez odgovora, koje pruža maksimalan prostor polemikama.

Riječ srce se u Kur`anu spominje oko 150 puta, a riječ mozak....pogađate 0 (nula) puta. Zaključak je vrlo jednostavan. Srce se koristi u kontekstu u kojem su ga vidjeli tadašnji ljudi, mada danas svi mi znamo da ta svojstva pripadaju mozgu. No, da je Muhammed pravilno poredao kockice, to ne bi bio prvi takav slučaj u historiji, jer su mnogo prije njega, grčki mislioci postavljali hipoteze o centralnoj ulozi mozga, dakle presedan se desio. Šta više dodati, osim da je ovo samo jedan od mnogobrojnih primjera koji potkrepljuju stajalište skeptika da je Muhammed a.s. sa saradnicima pisao i uređivao Kur`an.

Nov 22, 2009

Zemlja - centar svega

Autor: Kurdt

Jedan od vrlo važnih razloga zbog kojih sam ja lično zauvijek odbacio ideju postojanja religijskog Boga kakvim ga predstavljaju knjige bajki koje su među narodom poznate pod nazivom "Kur'an", "Biblija", itd. jeste enormna neracionalnost tog navodno savršenog bića. Ostavimo na momenat po strani sve gluposti koje se tom Bogu mogu pripisati, da postoji, a koje on čini na ovoj našoj usamljenoj malenoj planeti. Ono o čemu govorim je veoma daleko van granica naše prostrte i poravnate Zemlje.


U Svemiru koji nas okružuje postoje milijarde (1.000.000.000) galaksija. Svaka od tih galaksija sačinjena je od milijardi i milijardi zvijezda i drugih svemirskih objekata. Planeta na kojoj živimo je gotovo pa nezamislivo malen dio samo jedne od tih milijardu galaksija. Za djelomičnu ilustraciju ovoga o čemu govorim, preporučujem da pogledate ovaj kratki video: Veličine zvijezda - usporedba. Kada bi bilo koji čovjek koji vjeruje u Allaha i sve njegove uspješne i neuspješne prethodnike uspio barem djelomično dobiti predstavu o veličinama u čitavom Svemiru i o omjeru veličine naše planete sa svime ostalim što nas okružuje, morao bi se zapitati odakle religijama i njihovim pristalicama arogantnost, drskost i pravo da sebe postave u centar čitavog Univerzuma. Odakle im pravo da ovu planetu beskonačno malih i praktično zanemarivih dimenzija smatraju jedinom planetom na kojoj postoji život? Odakle im pravo da bez ikakvog znanja i razumijevanja Svemira tvrde da je zapravo taj čitav Svemir tu samo zbog nas? Koliko treba biti bezobrazan, sebičan, egocentričan pa vjerovati i živjeti prema ovim očajnim i maloumnim idejama? Priložena slika dolje zapravo predstavlja suštinu čitave priče.

Da li bi iko gradio zgradu od ogromnog broja spratova i gotovo pa beskonačno mnogo prostora da bi u njoj držao samo jedan bilo kakav beznačajni predmet? Upravo ovako možemo zamisliti rad navodnog Boga. Najveći primjer neracionalnosti od kako postoji čovječanstvo je upravo primjer Boga i njegovog stvaranja svega. Svete knjige nam nude priču po kojoj je Bog jednak period vremena trebao za stvaranje Zemlje i nebesa. Ako pod pojmom "nebesa" zaista podrazumijevamo sve van naše planete, podatak da je Bog jednako dugo stvarao Zemlju i bilione puta veći i bilione puta složeniji Kosmos, dobijamo izuzetno smiješnu, ali i još više žalosnu priču u koju vjeruje više od polovice ljudske populacije. I da bi stvar bila gora, moramo postaviti pitanje koji je bio razlog za stvaranje ovoliko beskorisnog prostora van planete Zemlje ako je već centar svih zbivanja samo na njoj? Zašto je Bog stvorio Svemir ovako golemih razmjera? Zašto je bio tako neracionalan u svom stvaranju? Zašto je uzaludno trošio vrijeme? Odgovor koji vjernici često daju je taj da bi nama svima pokazao kolika je njegova moć! Vrlo neočekivan i nadasve maštovit odgovor. Ali zaista, samo idiotska ljudska mašta može Boga u isto vrijeme predstaviti kao nekoga ko je stvorio Kosmos ovako zastrašujućih razmjera da bi se "folirao", a u isto vrijeme taj isti Bog ne može imati dijete jer nema žene.

Za kraj, citirat ću Carla Sagana: "Naš stav, naše zamišljene ideje o važnosti nas samih, zabluda da imamo neko privilegirano mjesto u Svemiru, su dobile izazov od strane ove tačke blijede svijetlosti. Naša planeta je usamljena tačkica u velikoj omotanoj kosmičkoj tami. U našem mraku, ovom ogromnom prostranstvu, nema nikakve naznake da će pomoć doći od negdje da nas spasi od nas samih."

post by BM

Nov 10, 2009

Psiho(pato)logija religije

Autor: Kurdt

 
Mehanizmi preživljavanja

I najveći vjernici i najodlučniji atiesti složiće se u jednom – religija ima jako psihološko značenje za pojedinca koji je religiozan. Onima koji vjeruju, njihova vjera je itekako potrebna, kao podrška, oslonac, davalac smisla, utjeha pred smrću, pomoć da stuktuišu svijet i zbivanja oko sebe. Oni koji ne vjeruju, imali su sreću da u toku svog života na druge načine ispune ili kanališu ove potrebe.

Sa jedne strane, očito je da je vjera potrebna pojedincima. Sa druge strane, to je žalosna činjenica, jer podržava njihove nezadovoljene potrebe na nefunkcionalan način, ne dajući im mogućnost da se u potpunosti razviju. Naime, svi mehanizmi odbrane i strategije nošenja sa teškim životnim situacijama su u određenom trenutku života bile jedino što je osoba mogla razviti da bi preživjela i u tom smislu su potpuno opravdani (pogrešna vjerovanja, zaleđenost, racionalizacija, psihosomatski simptomi, simptomi duševnih bolesti, su samo neki od primjera). Sve su to reakcije koje zaista pomažu u nekim trenucima. Kada situacija nije više tako ugrožavajuća, napuštamo ove mehanizme i vraćamo se racionalnim oblicima ponašanja. Ne trošimo energiju na ove strategije preživljavanja (a njihova zajednička karakteristika jeste da troše mnogo energije), već je usmjeravamo da bi smo se dalje razvili. No, u slučaju religije, strah, funkcija savjesti, pritisak okoline, porodični, politički i institucionalni mehanizmi, zastrašivanje, i konstantno kreiranje situacije koja je frustrirajuća, često su toliko jaki i sofisticirani, jer se vijekovima razvijaju, da osoba nema mogućnosti napustiti nerealna vjerovanja, već konstantno blokira svoj razvoj.

Religioznost, psihološki govoreći, ima sve karakteristike mehanizma ponašanja koji organizam koristi kao reakciju na opasnost i frustraciju: nije nastala na racionalnim osnovama, te istim argumentima nije ni podložna; ima duboku emotivnu vrijednost koja se također kosi sa racionalnim, a očigledna je kod svakog vjernika; ne podnosi preispitivanje ni argumentovanje, već se osoba čvrsto, rigidno i gotovo panično drži svojih ubjeđenja. Religioznost se razvije ili u okviru religiozne porodice koja podržava frustrirajuće mehanizme odgoja, uspostavljene vijekovima ranije, te se i pojedinac sam odmah deformiše, ili pod uticajem društva, koje, složiće se svaki ozbiljniji sociolog, ima jake ekonomske i  manipulativne razloge da ovu situaciju održava, ili nakon teških, traumatskih, bolnih događaja, kada se osoba okreće nečemu izvan sebe, jer u sebi ne prepoznaje dovoljno kapaciteta da se iznese sa situacijom. Osoba koja je sama, žrtva gubitka, uplašena, mučena krivnjom – odjednom je zaštićena nekim velikim pravednim bićem, koje će kazniti njene neprijatelje, a nju, kao dobro dijete nagraditi za svu patnju i dobra djela, tražeći za to da se odrekne slojeva svoje ličnosti i razvije poslušnost. Zvuči donekle i pivlačno?

Svi smo skloni traženju smisla. Svi se plašimo smrti. Svi tražimo neku bliskost sa svijetom u kojem egzistiramo. Svi želimo utjehu ponekad. I to jeste u prirodi Čovjeka, nema u tome ništa loše. Ali to treba raditi hrabro, sa realnim sagledanjem situacije, součiti se sa svijetom onakvim kakav jeste, u svoj njegovoj sirovosti, okrutnosti i bez okrilja bajki i olakšavajućih priča. Raspadamo se poslije smrti i od nas ne ostaje ništa. Mala smo kuglica u svemiru – tek produkt neumitnih zakona fizike. Nema nikoga da pazi na nas i dobra djela koja smo učinili neće se vratiti. Zločini, osim ponekad, prolaze nekažnjeno i nema apsolutne pravde. Prirodna selekcija je objektivna datost i jače jedinke proždiru slabije. Nije lako živjeti sa ovim činjenicama. Ali kada bi smo se usmjerili prema kapacitetima koje imamo u sebi ili se okrenuli više kao ljudima oko sebe, tražeći sa njima bliskost, kada bi smo spoznali smrt i odlučili bolje proživjeti ovo što zaista imamo, kada bi smo kreirali svijet koji puža mrežu podrške – onda bi smo imali mnogo više prilike da se razvijemo. Treba hrabrosti – ali isplati se ići u tom pravcu.

post by Summer

Nov 1, 2009

Slobodna Volja #2

Autor: Kurdt


Naravno, idući odgovor vjernika na ovo bi bio da nam je bog dao slobodnu volju i da samo od nas zavisi kakvi ćemo biti i šta ćemo izabrati, ali sada ću objasniti zašto je to ravno paradoksu.

Ako uz ova dva faktora hipotetički dodamo i treći faktor - "dušu" ili kako god to da nazovemo, nešto što predstavlja nas kao idividue i što možda nije podložno nijednom od dva gore navedena faktora, opet se postavlja pitanje šta određuje tu našu dušu? Ako je bog stvorio te duše, postoje dvije moguće varijante:

1. da je On odredio kakva će koja duša biti
2. da je prepustio slučajnosti.

U oba slučaja, opet nije do nas i ne možemo mi ništa birati. Ako mi možemo da izaberemo svoju "dušu", da izaberemo kakvi ćemo biti, onda se postavlja pitanje na osnovu čega pravimo izbor?

Za svaki izbor koji jedna jedinka donese, (bilo da se radi o čovjeku, životinji, biljki, vještačkoj inteligenciji) potreban je već izgrađen sistem vrijednosti ili neki kriteriji na osnovu kojeg će biti donesen izbor. Koliko god da je bog svemoguć, potpuno je paradoksalno pomisliti na mogućnost da taj bog stvori jedinku koja je potpuno "čista"i "prazna", bez bilo kakvih već određenih kriterija i sistema vrijednosti, a da ta jedinka opet bez ikakvog uticaja donese neki izbor. Na osnovu čega će donijeti izbor ako nema već nametnute kriterije i sisteme vrijednosti?

Iz ovoga svega se može zakljuciti da slobodna volja ne može postojati. Svi mi možemo biti ili posljedica naših gena i uticaja okoline, ili "duše" koju nismo mogli birati. Svaki "naš" izbor koji napravimo MORA biti uslovljen nekim već određenim kriterijima i sistemima vrijednosti. Ako neko kaže da mi sami biramo te kriterije i sisteme vrijednosti - i to je izbor i opet se vraćamo na početak šta je potrebno da bismo napravili bilo kakav izbor.

Zaključak je da nam nešto mora biti nametnuto, nije bitno da li mislimo da su to geni i uticaj okoline ili da je to naša "duša", svi naši postupci i odluke mogu biti samo logična posljedica faktora na koje nismo mogli imati uticaj.

Ako bog postoji, bar onakav kakvim ga opisuju vodeće svjetske religije, zašto bi nas kažnjavao i nagrađivao za nešto na šta nismo mogli uticati, zašto bi nas to savršeno i svemoguće biće kažnjavalo i nagrađivalo kada je mogućnost postojanja slobodne volje potpuni paradoks?

post by ateista