From God Bless To Godless

Zaista je teško povjerovati koliko duboko dogma može biti usađena. Recimo svi muslimani će vam reći da su se, u vremenu prije Muhammeda, ženska djeca zakopavala živa. Jedan (ne)čovjek je rekao: "Izmislite veliku laž, pojednostavite je, ponavljajte je i na koncu će postati istina". Kako je sa dogmama slična situacija kao i sa pilulama (ne smijete ih žvakati nego progutati čitave), i ova prolazi već 14-ak stoljeća, pa čak se uči i u školi (nadamo se ne zadugo), na vjeronauci. O čemu se zapravo radi. Naime, čak i ako ste odrasli u društvu muslimana, ili desetak ulica od njihovih kuća, znat ćete da je jedna od Muhammedovih veličina bila u tome što je spriječio da se živa ženska djeca ukopavaju. Legenda kaže da je to bio jedan od rasprostranjenih običaja među neukim arapima, no da li je to stvarno tako...

...nećemo nikada otkriti, jer su dobri naši muslimani, period prije sebe nazvali Džahilija (ako sam dobro transkriptovao) ili u slobodnom prevodu "doba zatucanosti" (gdje se zatucanost odnosi na njihovo generalno ponašanje, te prema drugim autorima, na nepoznavanje vjere islam), te su poput surovih vanzemaljaca u američkim filmovima, prosto započeli svoju historiju (čak i kalendarom, tek tako da svima bude jasno). Nemam namjeru da vas tovarim zaključcima, ali barem pogledajmo činjenice.

Kao prvo, muslimani za sebe prisvajaju (s pravom ovog puta) zasluge da su ujedinili plemena arabije u jedinstvenu državu. Pod Muhammedovim plaštom (čitaj mačem), njegovo pleme je ujedinilo ostala i uvelo zakon i red. Ako je ujedinio sva plemena pod jedan zakon, onda je logično da su se njihovi zakoni i običaji do tada uveliko razlikovali. Sa ovom pretpostavkom se slažu svi autori na koje je moguće naići, a koji se bave ovom tematikom. Dakle, uobičajeno vjerovanje među ljudima koji su se bavili položajem žene u pred-islamskoj arabiji je da nema općenitog zaključka, ili onakvog kakvog nam učitelji i nastavnici, u slikama, predstavljaju. Postoji mnogo primjera za ove navode, so evo nekoliko.

Hatidža, Muhammedova prva žena, je bila jedna od najbogatijih osoba u Meki. Sama je vodila svoj "biznis", te je čak i ponudila brak Muhammedu, što će reći da su žene imale i tu slobodu, koju danas nemaju. Osim Hatidže, primjer mogu biti i kipovi žena kojima su se poklanjali idolopoklonici u Meki. Također, nakon Muhammedove smrti, jedna od Aišinih ropkinja, Selma, je povela veliku vojsku protiv muslimana, te bila general u Bici kod Zafara. Tu je i Asma bt. Marwan, čije ubistvo je naredio Muhammed, zbog toga što je bila pjesnikinja, koja je pisala uticajne pjesme protiv njega, što dalje dokazuje da su arapi poštovali svoje žene. Možda i najbolji primjer položaja žena u pred-islamskom dobu je Sijah, koja se "bavila" poslaničenjem prije Muhammeda i koja je bila jako popularna i imala jako puno sljedbenika. Njeno čitavo pleme je pratilo od samog početka, dok je Muhammedu za isti uspjeh trebalo 20 godina ratovanja, silovanja, pljačkanja i sl.

Za razliku od ovih žena, današnja muslimanka ne smije biti ni imam i predvoditi vjernike u molitvi. 2005. dr. Amina Wadud je povela džumu pred 1500 vjernika u jednoj njujorškoj crkvi (jer joj je svaka džamija zabranila ulaz) te je svoj čin umalo platila glavom. Sva relevantna mjesta u islamskom kleru su rezervisana za muškarce, pa i sam Allah je, nesumnjivo, predstavljen kao muškarac.

nastaviće se...