From God Bless To Godless

Ubij oca svoga!

Čim pomenem Frojda, naravno, naći će se neko da ga popljuje. Kao i Darvina, naravno. I sve pionire koji su promijenili sliku svijeta, a kojima se kasnije, iz otpora prema istini, pripisuju samo greške. Ali, šta ćemo... Sujetni, stari naučnik ne bi mi zamjerio.

Dakle, čika Frojd je krajem devetnaestog vijeka napravio remake starog mita o Edipu. Edip je kao beba smješten u košaru, pušten niz rijeku da bi mu se spasio život, odrastao je u moćnog vojnika i godinama kasnije vratio se u Tebu, gdje je, ne znajući svoje roditelje, ubio vlastitog oca – kralja i oženio se njegovom ženom – svojom majkom sa kojom je dobio nekoliko djece. Priča završava onako Grčki tragično – mučeni su strašnom grižnjom savjesti, krivicom i stidom, nakon što saznaju istinu, majka oduzima sebi život, a Edip se osljepljuje. Frojd je, u skladu sa svojom teorijom o potisnutim nagonima i nesvjesnim silama, oživio ovu priču tvrdeći da je ona proizvod tendencije koju svi nosimo u sebi – težnje da se zaljubljujemo u roditelja suprotnog spola i razvijamo ubilačku mržnju prema roditelju istog spola. Sve se ovo zbiva između treće i pete godine života, nakon čega mržnja ustupa mjesto identifikaciji. Budući da je staro društvo bilo dominantno muško, kao i da je paralela očigledna, i ja ću se, kao i Frojd fokusirati na ovaj proces kod muškaraca (mada se kod žena jednako odvija).

Odnos prema ocu je nešto što dječaka determiniše za čitav život. Otac je, kao figura, za petogodišnjaka, vrlo, vrlo moćan, potentan, on stvara i daje, određuje pravila ponašanja, nagrađuje ako se dijete dobro ponaša, kažnjava greške i to može uraditi sa takvim gnjevom da se razruši kompletna struktura ličnosti, ima apsolutnu nadmoć nad djetetom i stvoritelj je novog života. Pokazuje mu svijet, uči ga, pomaže da raspozna dobro i zlo. On je nosilac morala, pravila i zakona, očekuje poštovanje, jer je autoritet. Zvuči poznato?

Šta se dalje dešava sa našim dječakom? Mržnja prema ocu raste, jer je on taj koji posjeduje majku, koji je moćan i koji kažnjava. Ipak, sa vremenom dijete shvata da se ta emocija ne isplati, da okolina od koje dijete zavisi ne reaguje dobro na takvo ponašanje i također, opaža sličnost između sebe i oca. Tada se sva energija usmjerava prema identifikaciju sa ocem, dijete se silno trudi da se negativne emocije ne opaze i sa vremenom otac postaje objekat obožavanja, isplati se voljeti ga jer će to rezultirati nagradom, postaje uzor, model, ono čemu težimo i što nikad nećemo dostići.

Kulture u kojima je nastao monoteizam bile su izraženo muške, sklone ili obrađivanju (oplođavanju) zemlje, ili ratovanju. Muškarci su uređivali državu i donosili zakone. Muškarci su bili vračevi, kasnije poslanici. I same Objave (bilo koje) se evidentno obraćaju muškarcima. Bog je dominantna, muška figura. Osim toga što se o njemu govori u muškom rodu, karakterišu ga potentnost, moć, agresivnost, tendencija prema kažnjavanju i nagrađivanju, skonost da «svojoj djeci» pokaže šta je dobro, a šta ne, i nauči ih da i sami razlikuju dobro od zla. Očekuje poslušnost. Traži obožavanje. Za njega nagrađuje. Paralela je očita. Sura 16, ajet 4: "On stvara čovjeka od kapi sjemena, a on odjednom – otvoreni protivnik!" – zvuči božanski? Ili više očinski? Sa sigurnošću tvrdim da je figura Boga u mnogome proizvod jednog osjećaja univerzalnog za sve, potisnutih, prirodnih nagona, i da je ustvari jedan vrlo kreativan način da se ovi nagoni kanališu u društveno prihvatljivoj formi. Slika jednog takvog Boga, ponuđena odraslom muškarcu, prilika je da evocira potinute nagone i pronađe olakšanje u identifikaciji, kao i da vidi u drugim muškarcima tu strašnu stranu o kojoj se nikada ne smije govoriti. Sa druge strane, odrastati uz ovakvu sliku, pruža mogućnost da se dobar dio energije usmjerene prema ocu, zapravo kanališe prema nekom drugom objektu, vanjskom (tj Bogu), što je manje opasno za položaj djeteta u porodici. Naravno, oba ova procesa su potpuno nesvjesni, da ne bude zabune.

Ako sada preskočimo koju godinu (školski period i pubertet), možda ćemo naći našeg dječaka kao odraslog, zrelog muškarca koji je otkrio vlastitu seksualnost, te se usmjerio prema ženama i živi kvalitetan život, oslobođen krivnje i straha. U jednom trenutku života bio je sputan prijetnjama, nagradama, kaznama, moćnim i potentnim ocem... Kasnije je – odrastao. Pa, pokušajmo to svi...

post by Summer