From God Bless To Godless

Na samom početku čovječanstva, u ljudskom plemenu je bilo mnogo straha. Ljudi su tek otkrivali samosvijest. Životinje su uvijek bile dio prirode i nisu je posmatrale kao objekat. Postavši čovjekom, naši preci prvi put su se otkinuli od prirode i stajali nasuprot nje, percipirajući je kao ogromno, neobjašnjivo i dosta prijeteće mjesto, koje više nije njihova kolijevka. Morali su je objasniti i shvatiti da bi mogli preživjeti, jer više nisu živjeli u skladu sa njom. Mnogo stvari i pojava se moralo objasniti duhovima, bogovima, činima, jer se drugačije nije moglo. Tu se izdvojio pojedinac, nešto inteligentniji od drugih, a vrlo vjerovatno i tjelesno nerazvijeniji od većine, i svoje dobro poznavanje prirode, prirodnih pojava i lijekova, zaštitio od drugih, zagrnuvši ih u niz rituala, molitvi i magija, koje je, naravno, samo on poznavao. Postao je vrač, što je njemu osiguralo povlašten položaj, poneki dodatni komad mesa koje nije mogao sam da ulovi, a plemenu mogućnost da otkrije još jednu sferu svog postojanja – duhovni život. Vrač je, i pored očigledne lične koristi, postao personifikacija duhovnog života plemena, omogućavajući im da istraže sfere vlastite ljudskosti koja se tek razvijala, i pruživši im podlogu da projiciraju univerzalne ljudske strahove, fantazije, potisnute želje, poput onih o kojima smo govorili, ali i mnoge druge. Svi značajni događaji u životu plemena (rođenje, smrt, lov, žetva, seoba, veće elementarne nepogode...) postali su prožeti ritualom. Tako se mogao adekvatno kanalisati emocionalni naboj koji ih je pratio. (Ako obratite pažnju vidjećete da je i danas vjerski ritual vezan jedino za događaje u životu modernog čovjeka koje imaju jak emocionalni naboj.) Vatra oko koje se okupljaju postaje simbol za svjetlo unutar mračnog i nepoznatog svijeta, jedan izdvojeni i zaštićeni komadić stvarnosti u kojem se zakoni dobro poznaju i preteča je onoga što će poslije postati vjerski objekti. 

Pored vrača, postojala je još jedna značajna ličnost u organizaciji plemena – alfa mužijak. Pleme je još uvijek organizovano poput životinjskog čopora, najjači muškarci (i žene) su u prednosti i prvi dođu do hrane, plijena, položaja. Jedan od njih je alfa mužijak – poglavica i vremenom postaje personifikacija fizičkog opstanka plemena – vodi ih u lov, u plemenske ratove, organizuje ih na način da im osigura fizički opstanak. Kao takav dobija izuzetnu moć, jer je svaki pojedinac svjestan da bez plemena ne bi mogao opstati, a da bi suprostavljanje značilo progonstvo. Jedina prijetnja njegovoj moći jeste to malo, smežurano, mistično stvorenje, koje miješa ljekovite biljke, posipa praškove, mrmlja nerazumljive riječi i utiče na kišu, sušu, ishod lova. Pleme je lojalno poglavici, ali i vraču, a i sam ga se poglavica pomalo plaši. Sa druge strane, i vrač, kao i svi, ovisi o poglavici. I u jednom trenutku lucidnosti, poglavica stupa u savez sa vračom. Traži od njega usluge, obećava mu materijalna dobra koja ovaj nije u stanju sam proskrbiti, a zauzvrat traži da se pred važne bitke ritualima podigne moral ljudi, da se položaj poglavice učvrsti, time što će se postaviti kao da su ga bogovi odabrali i kao da je njihov izbor, te sa njima komunicira preko vrača. U tom trenutku desiće se nešto što će nas unazaditi i pratiti kao kob do današnjih dana - država uspostavlja vezu sa religijom, dvije moćne institucije nadopunjuju jedna drugu i toliko učvršćuju svoj položaj da ostatak čovječanstva samo slijepo slijedi vođe, ne znajući da može nešto promijeniti. Materijalna dobra i ulov postaju novac, poglavica postaje faraon (sjetićete se da je faraon tretiran kao forma boga), potom predsjednik, vrač postaje poslanik, pa svešteno lice, lov i plemenke rtove zamjenjuju ekonomski, politički, oružani, pa i nuklearni ratovi, moć raste do nepodnošljivoga, početni rituali pretvaraju se u složene i perfidne sisteme manipulacije koje je danas i najosvještenijem čovjeku teško sagledati. Civilizacija se razvija...

Religija je još od početaka imala ulogu utjehe, emocionalne podrške i ekspresije i davanja odgovora na univerzalno, ljudska pitanja i strahove. Poslije je politika to vrlo dobro iskoristila, a sama religija također zloupotrijebila svoj položaj. Ali ako sagledamo korijene iz kojih je religija krenula, lakše ćemo shvatiti šta je to što dobijamo od nje, kao pojedinci, koje to potrebe ispunjavamo religijom i, što je još važnije – dobićemo dozvolu da te potrebe (koje zaista moraju biti ispunjene) ispunimo na drugi, zreliji i zdraviji način. Kao što pojedinac u traumi reaguje na jedini mogući način koji ga može zaštititi, ali je taj način neadekvatan i koči ga ako ga se drži i u netraumatskim situacijama, tako se može gledati i na društvo u cijelosti. Tada, naši preci nisu imali mnogo izbora – učinili su najbolje što su znali da se zaštite i bilo bi glupo reći da to nije dobro i da im nije pomoglo i da im nije omogućilo da se razviju dalje. Danas, kao razvijena vrsta, mi imamo širok spektar ponašanja koje možemo odabrati, veliki izbor načina na koje možemo reagovati i ispuniti potrebe. Religija nije ništa nepromjenjivo i strašno, to su samo rituali koji su pomogli našem prvom pretku. On ih je odabrao tada. Zar ne možemo mi, 100.000 godina kasnije, da odaberemo nešto adekvatnije?