From God Bless To Godless

Ovaj post je nadopuna predhodnom. Prvi se odnosio na jedan aspekt Edipovog kompleksa, a to je moć i nagrada i kazna. Drugi važan aspekt Edipovog kompleksa je elemenat krivnje, grižnje savjesti i u skladu sa tim odnosa prema vlastitoj i tuđoj seksualnosti.

I četvorogodišnjaci su seksualna bića! To je nešto sa čim moramo da se pomirimo, prije nastavka ovog teksta. Četvorogodišnjaci imaju seksualni nagon, uživaju u dodirivanju i otkrivanju vlastitih genitalija, ponekad imaju erekcije. Razlika između seksualnosti spolno zrele jedinke i djece jeste što je seksualnost djece egocentrična, usmjerena samo na sebe kao objekat, dok se odrasla osoba usmjerava na druge kao seksualne objekte te kroz njih traži (uz nešto sreće i doživljava) seksualno zadovoljstvo. Genitalije kao izvor zadovoljstva pojavljuju se oko treće godine, kada počinje i proces zaljubljivanja u majku. Kao što znamo, okolina ne gleda blagonaklono na dječiju masturbaciju, reaguje se vrlo «pedagoški» («Puj to, osušiće ti se kičma» «Ne diraj ćunu, sram te bilo, vidi ga!») i djetetu se oduzima prilika da istraži vlastito tijelo. Karakterističan za ovu fazu je, uslijed navedenih reakcija i drugih faktora, kastracioni kompleks. Naime, kod djeteta se razvija strah da će ga otac kastrirati, tj odsjeći mu genitalije, kao strašnu kaznu zbog seksualnih tendencija prema majci i zbog istraživanja svog tijela, tj masturbacije. Taj strah je vrlo čest i izražen, i noćne more koje su karakteristične za djecu tog uzrasta većinom su odraz potisnutih tendencija (strašni zmajevi, čudovišta..).

Mogli bi smo se zapitati zašto okolina uopšte tako reguje kada dijete dodiruje genitalije kao što bi dodirivalo i istraživalo svaki drugi dio tijela. Odgovorno tvrdim da je to jedan od nezdravih utjecaja religije. Ali pošto ću o religijskom i o zdravom odnosu prema seksu govoriti u nekom idućem postu – jer je tema mnogo šira od ove – želim samo da istaknem jednu paralelu. U vjerskim knjigama Strašni Otac daje vrlo precizna uputstva o sjemenu, načinu izljevanja sjemena, čuvanju svog tijela od bluda i nečistoće (šta je uopšte blud?!), kad se sjeme smije izliti u ženu, nedopustivno ga je izliti na zemlju (?!). Prvo, želim istaći činjenicu da su stvari poput masturbacije izuzetno intimne i da je van pameti da neko uopšte naređuje ljudima šta će raditi iza zaključanih vrata. Drugo, očigledna je jaka presija, nametanje osjećaja krivice i straha, jer je poruka otprilike: 1. On sve vidi u svakom trenutku i pred njegovim licem ne možeš sakriti ništa (vrlo neprijatne pomisao kada obavljate npr veliku nuždu); 2. On je moćan i potentan, a tebi zabranjuje «izljevanje sjemena», jer je to bludno i nečisto, 3. Ukoliko ne poslušaš i budeš se dirao gdje ne treba – to je grijeh i bićeš kažnjen. Prijetnja od kazne (kastracije) od strane stvoritelja (oca), koji je potentan a tebi ne dozvoljava da to budeš, i kazniće te za grijeh (masturbaciju). Očigledno još jedna od projiciranih frustracija, koju su starovijekovni muškarci prebacili sa svoga na jednog dalekog, strašnijeg i nebeskog oca. Zašto bi nas stvaorio sa tim prelrasnim potencijalom, ako ga ne smijemo koristiti?

Dokle ćemo dopustititi da nas, odrasle, spolno i na druge načine zrele ljude, tretira kao neposlušnu djecu koja ne smiju dirati «ćunu» ili «pišu»? Izvinjavam se ako je muškim (a možda i ženskim) čitaocima neugodno zbog moje direktnosti – ali, zar vas sve to ne ljuti? Ako imate i najmanje stida dok ispitujete vlastito tijelo, zapitajte se odakle dolazi i vidjećete da apsolutno ničemu ne služi. Mi jesmo naše tijelo – skup impresivnih, složenih mehanizama koji su stvoreni tako da nam pruže čitav raspon osjeta – od razdirućeg bola do razdirućeg užitka. Zašto onda dopuštamo da nas sistem krivnje i kazne, uspostavljen vijekovima i vijekovima ranije odjeljuje od jedinog što nas čini ljudima – vlastitog tijela. Ponavljam – vrijeme je da odrastemo.