From God Bless To Godless

Autor teksta čiji dio danas prenosimo je dr. Sami Alrabaa, bivši musliman, profesor sociologije i stručnjak za arapsko-muslimansku kulturu. Prije nego što se preselio u Njemačku, predavao je na Kuvajtskom Univerzitetu, Univerzitetu Kralja Sauda, te na Univerzitetu Mičigen.

Mi Arapi ne patimo samo zbog nedostatka političkih i vjerskih sloboda, te ekonomske nazadnosti, nego također patimo od velikog jezičkog i problema mišljanje, koji koče civiliziranu promjenu. Arapske zemlje imaju dva nivoa jezika: lokalni arapski, npr. nacionalni i regionalni, te standardni arapski jezik. Postoje egipatski arapski, sirijski arapski, saudijski arapski, marokanski arapski itd. Ovi dijalekti su naši maternji jezici. Oni su, doduše, osuđeni na okvire svakodnevnog razgovora. Mi ih ne smijemo koristiti u pisanju, pogotovo knjiga, printanih medija, školskih udžbenika, te ostalih službenih dokumenata. Standardni arapski jezik je oficijelni širom arapskih zemalja. On, ipak, nije naš maternji jezik; u stvari, niko zapravo ne drži ovaj jezik za maternji, mi ga počinjemo učiti u školi sa 6, 7 godina. To je naš drugi jezik. Kako je standardni Arapski jezik bio jezik književnosti arapskih zemalja proteklih 1400 godina, korišten u poeziji i prevodu naučnih knjiga (pogotovo u tzv. zlatnom dobu), razvio je ogroman vokabular. Arapski dijalekti, s druge strane, su stigmatizovani, kolokvijalni, te su ostali ograničeni na svakodnevne razgovore. Sadržaj njihovog vokabulara je ostao siromašan. Kako bilo, kada nekog Arapa pitate koji mu je maternji jezik, on će bez razmišljanja reći "arapski", misleći na standardni arapski, ali to nije istina. Svakodnevni arapski je naš maternji jezik. Oba varijeteta, standardni i svakodnevni, dijele dio vokabulara, koji se većinom razlikuje u izgovoru. Također se potpuno razlikuju po pitanju gramatike i rečenične strukture. Srednjeistočni arapi u Siriji, Libanu, Iraku, Saudijskoj Arabiji, Egiptu i Palestini, koriste sličan arapski dijalekat. Kada se sretnu, lahko će razumjeti šta im sugovornik sa tih područja govori, uprkos različitom lokalnom vokabularu i razlikama u izgovoru. Sjevernoafrički arapi pričaju skoro potpuno različitim arapskim jezikom. Npr. da Sirijac i Marokanac (ili Alžirac) vode razgovor, razumjeli bi oko 5% riječi. Standardni arapski je za sve Arape lingua franca; kao recimo latinski Španjolcima, Italijanima i Francuzima, čiji su se nacionalni jezici razvili iz njega. Kako je Rimsko carstvo vladalo prostorima tih kasnijih država, latinski je bio jezik obrazovanja i nauke, ali su stanovnici ovih država, usljed veoma raširene nepismenosti, koristili svoje dijalekte altinskog, tačno onako kako Arapi danas čine. Kako su Arapi sa Arapskog poluotoka osvajali, ono što danas čini moderne arapske zemlje, tako su nametali arapski kao oficijelni jezik. Lokalni jezici kao Aramejski, Faraonsk, Kananski i Hebrejski su bili zabranjeni.Kako je većina stanovništva ovih područja bila nepismena, oni su uspjeli naučiti jedan vid arapskog (svakodnevni), baš kao što su i starosjedioci karispkih ostrva naučili neku vrstu engleskog jezika, koja je gramatički i po izgovoru uveliko razlikuje od originalnog. Standardni arapski, zvanični jezik širom arapskih država  je arhaičan, sa zastarjelom gramatikom metodom analize i učenja. Zbog toga, ljudima je teško naučiti ovaj jezik i bore se sa njegovom gramatikom i rigidnom strukturom. Vijeće za arapski jezik i muslimanski teološki vrh, su zauzeli čvrst stav protiv bilo kakvih reformi jezika. Oni tvrde da je to jezik svetog Kur'ana i da je samim tim i on svet. Dok su jezici poput engleskog, francuskog i njemačkog godinama prolazili kroz lingvističke reforme, standardni arapski nije. Dok su ovi jezice inkorporirali moderan riječnik i moderne strukture, vijeće za standardni arapski jezik je zauzelo puristički, zaštitnički stav. Šezdeset posto Arapa je još uvijek nepismeno ili poplu-pismeno, te su zbog toga izolirani od formalnog obrazovanja, poput pisanja i čitanja. Većina Arapa rijetko čita. Većina ih mrzi pedantnu strukturu standardnog arapskog jezika. Nedostatak kontrole nad samim jezikom ih tjera na takvo što. To je kao da Španjolcima nametnete upotrebu latinskog jezika. Standardni arapski je umjetni jezik. Mi Arapi ne poistovjećujemo se sa ovim "jezikom". On nije naš maternji. Ljudi širom svijeta, posebno "zapadnjaci", uživaju čitati knjige jer su pisane na jeziku koji smatraju svojim. On odražava njihov maternji jezik, kulturu i mentalni sklop. Neke knjige postaju bestseller-i, ali u arapskom svijetu nama nedostaje ova pojava.

..prvi od dva dijela..